Nakon što smo odustali od TriploStelvio eventa, kontaktirao sam Andreu, inicijalnog začetnika TriploStelvio eventa, za neku preporuku smještaja od kuda možemo napraviti nekoliko različitih krugova. Predložio nam je mjesto Auronzo di Cadore i smještaj Meuble Victoria.
Smještaj smo ovaj puta bukirali direktno putem maila s Emiliom i zaobišli Booking platformu.
U nedjelju navečer prebacili smo sve stvari u auto, namontirao kuku i za ujutro nam je ostalo jedino staviti nosač, bicikle i spremni smo za put.
Budimo se oko 4 sata, doručak, kava, spuštamo se u garažu, stavljamo nosač i bicikle. Test putovanje na Sljeme u Zagreb je prošlo katastrofalno zbog lošeg pozicioniranja bicikla. Trebalo je malo logistike da uspijemo staviti Andrein bicikl koji je u veličini XS i moj koji je XXL. No, s par opcija i isprobavanja, našli smo dosta brzo zadovoljavajuću poziciju.
Na put krećemo oko 5 sati. Navigacija nas vodi u smjeru Ptuja. Inicijalna procjena je bila da stižemo u Ljubljanu s 9% baterije, no zanimljivo je to kako se ta procjena putem ispravljala i taj postotak je bio sve veći 🙂
Do Ptuja vozimo sve po normalnoj cesti, koja je na mjestima bila u radovima, na mjestima sama jama. Standardno, na Petrolu, kupujemo mjesečnu vinjetu i kavu i kroasane 🙂
Inicijalni domet se povećavao iz par razloga – navigacija nas je vodila na Maribor, a mi smo kratili od Ptuja do Slovenske Bistrice, drugo, vozili smo malo ispod ograničenja po autocesti. Prvu pauzu radimo u Ljubljani na Teslinom Superchargeru ( SuC ), gdje smo došli s 29% ( nakon 180km vožnje ). Stavljamo puniti auto i odlazimo na kavu u hotel pokraj SuC. Nismo normalno ni stigli popiti kavu i obaviti WC, auto se već približavao na 100% baterije.
Krećemo dalje u smjeru Kranjske Gore i granice Slovenija – Italija. Do Jesenica vozimo po autocesti, nakon njih nastavljamo normalnom cestom do Tarvisia. Taj dio ceste nam je poznat jer smo često bili u Kranjskoj Gori ( prošlih godina ) – bilo se lijepo prisjetiti tog krajolika i onih silnih vrhova kojih ima na svakoj strani.
Na granici nigdje nikoga, prolazimo bez zaustavljanja i idemo u smjeru Tolmezza. Poslije Tarvisia uključujemo se na autocestu sve do mjesta Amaro ( par kilometara prije Tolmezza ).
Monte Zoncolan
Naš plan za danas je odvoziti Zoncolan i nakon toga otići do smještaja u Auronzo di Cadore. U Tolmezzo dolazimo oko 11:20, parkiramo na makadamskom parkiralištu i spremamo se za bicikl. Zanimljivo je bilo kako u vožnji nismo uopće pratili kakva je temperatura vani i iznenadilo nas je kad smo izašli iz auta na (ne)ugodnih 38°C.
Nešto prije 12 sati krećemo u smjeru Ovara gdje službeno počinje uspon na Zoncolan. Taj sam uspon odradio s Markom i Braneom, davne 2016 godine, mislim da je to nešto najteže što sam ikad vozio. Zoncolan u brojkama: dužina: 10.5km, prosječni nagib: 11.5%, visinske: 1210m.
Odmah po skretanju u Ovaru imamo nagib od 10%, na jednom dijelu imamo čak i ravnicu. “Pa, ovo baš i ne izgleda strašno” – prokomentira Andrea. No, ubrzo se to mijenja, prolaskom znaka Zoncolan stvari počinju biti drugačije i Zoncolan počinje pokazivati svoje pravo lice – 17, 12, 14, 19, 20% bili su neki prosjeci nagiba. Većinu uspona vozimo bez ikakve priče. Meni je u sjećanju ostao jedan izvor na desnoj strani, no nikako doći do njega – očito da se radilo o nekom drugom usponu i da sam pomiješao stvari jer tog izvora više nije bilo.
Na usponu dosta slabo slikam jer nije praktično – mala brzina, mala kadenca i doslovce s noge na nogu idemo gore. Od samog početka Andrea vozi s nekim grčevima u želudcu i vjerujem da nije ugodno, meni je bilo više manje sve ok, do jednog djela gdje smo napravili kratku pauzu. Doslovce neki osjećaj slabosti, mrak na oči i jedva stojim na nogama. Mislim da smo tu bili nekih desetak minuta dok nismo došli k sebi i nastavili dalje – ovo mi je već po ne znam koji put kardinalna greška da ne pojedem dovoljno prije bicikla i da se dovedem u takvo stanje. Kažu čovjek uči na greškama, ovo očito nikako da naučim.
Stvari su nakon toga išle malo na bolje, ostao nam je još najteži dio uspona – 23%, par tunela, 12% laganini nagiba i dolazimo na vrh. Gore imamo neke oblake i ugodnih 30°C. Kratka pauza za slikanje i spuštamo se do obližnjeg restorana gdje imamo pauzu za kavu.
Spust prema Sutriu bio je čista uživancija. Kako je ove godine Giro išao na Zoncolan, sanirali su dosta ceste i to je jednostavno bio gušt za odvoziti. Kako smo se spuštali dolje, ova ugodna temperatura prelazila je u neugodnu – 37°C. Od samog vrha do Tolmezza, točnije cijeli 30 km imali smo samo spust.
U Tolmezzu opet radimo kratku pauzu – kava i sladoled, pakiramo stvari i krećemo prema Auronzu di Cadore.
Nakon 5 godina ponovno na Zoncolanu, dobro je tu i tamo ponoviti gradivo i patnju koju taj uspon pruža. Definitivno preporuka za odvoziti, sjesti u jednom od restorana na spustu, uživati u kavi i desertu.
Put nas vodi autom do Ovara, gdje na par mjesta vidim poznate stvari ( dućan u kojem smo kupovali, restoran u kojem smo jeli 2016. LINK NA OPIS ). Nakon Ovara čeka nas prijevoj Sappada, malo me brine kako će se auto ponašati na dugim usponima, no njegove kalkulacije su opet “pogrešne”. Dolazimo na vrh prijevoja s većim postotkom nego je on izračunao, a onda još bolja stvar je da smo cijeli spust punili bateriju 😀
U hotel dolazimo oko 18 sati. Tamo su nas dočekali Emilia i Mateo. Pokazali su nam gdje možemo ostaviti bicikle, obavili papirologiju i preuzeli ključ od sobe.
Sobu nije potrebno nešto pretjerano opisivati, možete vidjeti na slikama kakva je bila i kakav smo pogled imali 🙂
Više o mjestu: https://auronzomisurina.it/en/auronzo-cadore/
Nakon što smo raspakirali stvari, obavili tuširanje, taman se otvorio restoran za večeru. Večera je funkcionirala tako da ste unaprijed trebali odabrati što ćete jesti i to se onda pripremalo -Njoki, steak s krumpirićima, desert sladoled.
Zamolili smo Matea da nakratko stavimo puniti auto, kako bi imali dosta “soka” za odlazak, tj. do planiranog punjača u Toblachu. Punimo nekih 3 sata, cca 30 km dometa
Nakon večere, napravili smo kratki obilazak mjesta po glavnoj ulici – podsjeća na Dugo Selo – glavna ulica, uz nju kuće i tu i tamo neka uličica lijevo/desno. Kako je bilo dosta oblačno nagrađeni smo prekrasnim zalaskom.
Putovanje, vožnja, putovanje nas je kvalitetno iscrpilo i vrijeme je za krevet 🙂
Tre Cime di Lavaredo
Doručak počinju posluživati oko 7:15 – švedski stol, no nigdje Šveđana 🙂 Sad kad pišem ovaj tekst i listam slike, vidim da smo tu malo podbacili i nisam napravio ni jednu sliku večere i doručka.
No, da ne ponovimo istu grešku kao i prethodni dan, gledamo da nam doručak bude kvalitetan obrok. U ponudi imamo razne nareske, peciva, kroasane, namaze, žitarice, kavu i sokove.
Za danas nam je plan odvoziti prijevoj Tre Cime di Lavaredo i zaokružiti kroz Toblach i Sexten nazad do Auronza.
Vrijeme je idealno za voziti, no, postoji naznaka za kišu u toku dana. Preko noći je već padalo i krećemo po blago mokroj cesti na vožnju. Vozimo cestom prema Cortini di Ampezzo, točnije prema jezeru Misurina. Do tamo imamo cca 25 kilometara i tendenciju uspona na mjestima s 12% nagiba.
Putem, kako se sve više penjemo, otvaraju nam se pogledi na planinske lance okolo – jedan od njih je i Monte Cristallo. Prije samog jezera Misurina malo je poravnalo i otvorio nam se pogled na Tre Cime.
Na jezeru radimo kratku pauzu za slikanje i krećemo na sam uspon.
Cesta je u to vrijeme bila zatvorena za promet automobilima i uživali smo u mirnoj vožnji. Tu i tamo nas je prošao neki automobil, ali to je vjerojatno netko od lokalaca.
Zanimljivo je bilo vidjeti koliko se ljudi u toj regiji, tj. na tom dijelu rekreirao/trenirao, praktički na svakom dijelu uspona sreli smo nekog ili na cesti ili na planinarskim stazama, od djece, pa sve do starijih ljudi.
Uspon nije bio ekstra težak, par sekcija od 16%, ali to je ništa naspram jučerašnjeg Zoncolana 😀 Lijep pogled s vrha zaklanjali su nam tmurni oblaci koji su nas pratili i dekomodirali cijelim putem.
Cesta je “slijepa ulica”, tj. vraćate se istom cestom sve do jezera Misurina. Na spustu je bilo malo svježe, oko 23°C – mislim, da se razumijemo, nije to ništa ekstra hladno, ali u kombinaciji da ste znojni od uspona i da imate velike brzine na spustu ispadne malo svježe 😀
Nakon što smo se spustili do jezera Misurina, nastavljamo dalje sa spustom prema Toblachu uz kratku pauzu na jezeru Toblach gdje izvire Drava 😀
Pauzu za kavu i desert radimo u Innichenu gdje imamo par kapi kiše koji nas požuruju i kratimo pauzu.
Slijedi nam uspon prema Sextenu i prijevoj Monte Croce ( 1636 mnv ), ne zadržavamo se više nigdje jer bježimo od oblaka i kiše koji su nam doslovce za petom. Prekrasan spust prema Padoli kvarili su nam jaki bočni naleti vjetra i morali smo se opreznije spuštati.
Zadnji prijevoj koji nam je ostao za odraditi je Sant Antonio. Uspon također nije bio zahtjevan, niti predugi ( iz Padole, iz smjera Auronza mislim da je strmiji i definitivno duži ).
Na mjestima imali smo malo užu cestu, vozili smo dosta u šumi – što je recimo prednost kada bi se radilo o jako vrućem danu. Spuštamo se praktički do hotela, no odlazimo do grada u nadi da ćemo pojesti nešto konkretno ( cca 15:30 ). No, na našu žalost, sve je zatvoreno. obožavam dvokratno radno vrijeme i nemogućnost da čovjek pojede nešto u periodu od cca 14 do 17 sati.
Nakon pola sata lutanja po gradu, ne nalazimo ništa otvoreno, stajemo na sladoledu i praznog kljuna se vraćamo u hotel.
Pitamo u hotelu za pranje odjeće ( biciklističke ), no imaju nekih problema s vešmašinom i upućuju nas na samoposlužnu praonicu u gradu. Vidjeli smo ju večer prije za vrijeme šetnje, stavljamo stvari u auto i odlazimo oprati. Uzimamo samo tekući detergent, bez omekšivača i stavljamo na pranje. Ukupno je trajalo 30 min, nakon čega smo na par minuta stavili u sušilicu ( znam da nije preporučeno raditi to, ali na kratko i na slaboj temperaturi nema problema ). Detergent – 1€, pranje – 4€, sušenje – 1€.
Vrijeme je večere – salata s tunom, špageti bolonjez, cheesecake za desert.
Poslije večere, kako smo bili smješteni pokraj same brane odlučili smo napraviti kratku šetnju i uhvatiti zalazak sunca. Šetnju nam prekida iznenadna kiša i doslovce trčimo do hotela 😀
Kako nam je ovo zadnja večer tu u Auronzu di Cadore, pakiramo lagano stvari i pripremamo se za brzi polazak sljedeće jutro.
