Tour d'Italia - Bormio

Bormio je mjesto u kojeg se čovjek svake godine sa sve većim veseljem vraća :)

Auronzo di Cadore – Bormio ( autom )

Budimo se oko pola 7, nosimo stvari u auto, sve osim bicikala. Odlazimo na bogati doručak, izbor je jednak kao i dan prije. Danas putujemo prema Bormiu. Dosta dugačka dionica – 270 km s time da imamo nešto sitno autoceste na raspolaganju. Kako smo relativno prazni s baterijom, a nisam iskoristio do kraja punjenje u hotelu, moramo stati u Toblachu na punjaču. Za Italiju smo u aplikaciji JuicePass uzeli paket gdje smo za 25€ mogli napuniti ukupno 70 kWh ( to je ukupno jedno i pol punjenje ako punimo od 0 – 100 % ).

Dobar dio dionice, vozimo kao i dan prije s biciklima. Na usponu se vidi osjetno veća potrošnja, no već iz iskustva dio te potrošene struje budemo na spustu vratili nazad u bateriju. Zanimljiva je činjenica da nam je nakon dužeg spuštanja smanjio efekt regeneracije i na oštrijim zavojima trebalo je tu i tamo koristiti i normalnu kočnicu 😀

Dolazimo u Toblach, punionica je na mjestu, no više nije dostupna u JuicePass aplikaciji. Kaj sad? – pitam se. Imam plugsurfing aplikaciju, ali nemam račun, kreiram to sve, krenem započeti punjenje, kad ono 1.07€ po isporučenom kW. Punimo samo 15 minuta da možemo stići do nekog od punjača koji su dostupni u aplikaciji – trošak: 11€. Neka zlatna sredina, a da nije preveliko mjesto je Brixen. Stajemo na punionici u industrijskoj zoni i tamo na žalost nemamo kafić, već samo trgovinu. Spojim auto, cca 1h da se napuni skoro do kraja ( ciljam na nekih 97%, jer zadnjih par posto puni jako sporo ). Pola tog vremena trošimo u dućanu, pola u autu 😀

Nastavljamo dalje prema Bolzanu, zatim Meranu i tu nam počinje dosta jaka kiša. Navigacija govori da nećemo s ovakvim tempom stići na vrh Stelvia, tj. da ćemo na vrhu imati -17% baterije. Stajem na zadnjoj dostupnoj punionici na relaciji dopuniti na 7 minuta kako bi stigli bez problema do Bormia. Ova punionica također nije bila dostupna u JuicePass aplikaciji i to dopunjavanje plaćamo cca 7€.

Kiša se na usponu na Stelvio pretvara u snijeg, temperatura opada i na samom vrhu imamo 2°C – to me brine jer smo dosta visoko, imamo oštrih zavoja, a na autu, pogađate? – ljetne gume. Panika oko dometa bila je uzalud, na kraju na vrh Stelvia dolazimo s 30% baterije, koju s spuštanjem u Bormio još dopunjavamo s ukupno 12% 😀

Planovi za Bormio bili su veliki, no na licu mjesta moramo ih prilagođavati zbog lošeg vremena. Inicijalno smo trebali po dolasku u Bormio odvoziti 2x Stelvio i sljedeći dan Mortirolo i Gaviu. Gavia i uspon na Stelvio iz Prata bili su nam dugovi koje vučemo od 2019 i eventa Triplo Stelvio.

Po dolasku morali smo malo pripremiti bicikle, vožnja po kiši rezultriala je prljavim biciklima ( bilo sitnog pijeska sve po svuda ). Peremo ih u garaži hotela,  brišemo, podmazujemo lanac, raspakiravamo stvari i krećemo na vožnju. Odlučujemo odraditi samo Gaviu, za drugo ništa nemamo vremena, a sljedeći dan Stelvio ( ovisno kakvo bude vrijeme ).

Gavia

Uspon na Gaviu započeo je idilično – krenuli smo u 17 sati iz Bormia na ugodnih 19°C, zrake zalazećeg sunca probijale su se još malo i dogrijavale nas, čeka nas 26 dugih kilometara uspona, idemo lagano, nema žurbe. Poslije Santa Caterine dočekuju nas prve serpentine i šuma – što ukratko znači nema sunca, a temperatura lagano opada. Generalno hladniji uvjeti na usponu nisu toliko strašni, koliko je strašan spust.

Zanimljivo na ovom usponu je da dosta ljudi ima kuće na usponu na Gaviu i da ima čak i neki B&B. Sunce lagano postaje zubato sunce i temperatura se spušta i to dosta brzo, na pola uspona smo i imamo temperaturu od 6°C

Zadnji dio uspona se otvara još ljepši pogled, profil se dosta poravna i dolazimo na vrh Gavie ( 2652 mnv ). Gore imamo 2°C 😀 Ovo sve ne bi bilo strašno da smo mi kod sebe imali zimsku opremu. No, gore smo bili u kratkim hlačama, bez rukavica, bez full šuškavca, bez navlaka za cipele. Na usponu imamo jedan defekt, Andrei je pukla jedna plastika na kacigi koja služi za napinjanje.

Ne gubimo vrijeme i krećemo se spuštati. Ja mogu podnjeti hladnoću, no ovo je bila strahota. U jednom trenutku ne osjećaš prste na rukama, ne znaš dal kočiš ili ne, prolaze te trnci po cijelom tijelu, treseš se od glave do pete. Ako je meni bilo tak, možete pretpostaviti kak je tek bilo Andrei koja je zimogrozna.

Dolaskom u hotel pokušavamo se malo aklimatizirati i zagrijati prije tuširanja, jer nije pametno pothlađen otići pod vrući tuš.

Poslije tuširanja odlazimo na večeru, za koju sam skenirao link na jelovnik u sobi i unaprijed odabrali što ćemo jesti. Dolaskom na večeru saznajemo da više ne vrijede ista pravila kao i 2019. odnosno da À la carte jelovnik nije dostupan na večeri, već imamo na raspolaganju dnevni ( nije u sklopu ponude za polupansion ) – a baš sam se nabrusio na steak 😀
Ovog puta naručujemo sve sljedove 😀

Pohane okruglice sira, Pizzoccheri, salata, čokoladni muse – za Andreu i tanjur Bresaola, domaći hamburger i čokoladni muse za mene. Hamburger nije dolazio s krumpirićima, već s čipsom ( malo neobično ). 

( slika nema 😀 )

Stelvio

Budimo se, spremamo za doručak i paralelno kujemo plan za danas. Doručak je koncipiran kao polu-švedski stol – neke stvari si možete uzeti sami, neke vam mora dati konobar ( nije baš idelano, ali snalazimo se 🙂 ). 

Za danas je prognoza nešto bolja nego jučerašnja, no još uvijek daleko od idealne, na vrhu Stelvia pokazuje da bude nekih 6°C uz mogućnost neke slabe kiše. Ne žurimo, jer imamo cijeli dan na raspolaganju. Krećemo oko 10 sati iz hotela prema Stelvio. 
Odmah po izlasku iz hotela imamo uspon koji je dužine 21.5 km, prosječnog nagiba 7.1% i 1533m visinaca.

Igrom slučaja, u Livignu je bila smještena Bahrain Victorious ekipa gdje Radoslav Rogina ( moj trener ) radi kao mehaničar. Njihov plan je bio odraditi trening na Stelvio i Cancano. 

Uspon nam je već dosta poznati, vozili smo ga u nekoliko navrata 2019. godine.

Vrijeme nam je idealno, malo oblaka, sunce – uživamo na najjače. 
Najstrmiji dio uspona imamo na cca pola puta ( 10.5 km ) i to 14%. 

Lagano napadamo kilometre i dolazimo do zadnjeg dijela serpentina ( prije platoa )

Vrijeme se tu okreće i vidimo tmurne oblake, tu i tamo padne pokoja kap kiše, no za sad je sve “izdržljivo”.

Dolazim na vrh Stelvia, niti minutu iza, okrenem se i vidim crni kombi ZG tablice. Ovo je inače prvi auto s HR tablicama kojeg smo vidjeli na putu, za vrijeme kad smo bili na biciklima. Ispostavilo se da su iz Bahrain Victorious ekipe potegnuli s treningom do samog vrha Stelvia 🙂 
Zanimljiva je činjenica da je Caruso gore došao za 1h i 8 minuta, dok je nama trebalo 1h i xx minuta. 

Gore na vrhu nije više toliko ugodno i razmišljamo sad – spuštanje u Prato, pa uspon na Stelvio ili spust prema Bormiu i odlazak na Cancano. Kako je cijela strana s Prata u sjeni, dobar dio u šumi, odlučujemo preskočiti tu stranu i krećemo se spuštati prema Bormiu. 

Po spustu, neplanirano moram do apartmana – ajmo reći da je gorjelo negdje. Na svu sreću gasim dosta brzo vatru i ponavljamo opet uspon na izlasku iz Bormia i idemo na Cancano i Torri di Frale. 

Lago di Cancano

Uspon na Cancano je baš bombončić – nije prestrmi, nije preblagi, ima prekrasne serpentine i sa svakom koju odvozite otvara se novi – bolji pogled. 

Ne slikamo previše, ovdje nam je fokus malo poboljšati vrijeme uspona. 

Iako na slikama izgleda sunčano, lijepo nam je puhao vjetar i bilo je dosta svježe, no opet ni proibližno Gaviji ili Stelviu 😀

Odlazimo u nastavku na Cancano, zanimljivo je da su i tu potegnuli dionicu novog asfalta, pa ovaj puta nismo morali voziti po makadamu 😀

Vraćamo se nazad u Bormio, tuširanje, stavljam puniti auto, ostavljamo biciklističku odjeću na recepciji za pranje i odlazimo do grada. 

U gradu nije bilo nešto puno ljudi, radimo kratki krug, kupujemo nešto biciklističke opreme :D, prigrizli nešto i vraćamo se do hotela jer imamo rezerviran spa centar. 

 

Malo finska sauna, malo jacuzzi, malo turska sauna, malo jacuzzi i vrijeme večere 🙂


p.s. fali mi slika glavnog jela 😀

Zadnja večer u Bormiu, opet ista procedura, pakiramo sve stvari, kako bi ujutro krenuli bez prevelike strke.