Idealna je polazišna točka za bicikliste i planinare, pružajući pristup nekim od najpoznatijih alpskih prijevoja kao što su Col de la Bonette i Col de Cayolle. Uske ulice, živopisne kuće i lokalni festivali stvaraju autentičnu alpsku atmosferu, savršenu za opuštanje nakon dana provedenog u istraživanju planina.
Ovaj smo put krenuli dosta ranije, s obzirom na iskustvo cjelodnevnog povratka doma prošle godine, a ovdje smo trebali “potegnuti” još nekih 130km dalje. Krećemo u 2 ujutro i idemo već tradicionalnom rutom prema Ljubljani gdje radimo kratku pauzu za punjenje.
Oko 7 sati dolazimo na punjač kod hotela Double Tree Hilton. Red vožnje, red punjenja i dolazimo do Cunea oko 14 sati. To nam je zadnje punjenje do našeg smještaja, nije potrebno, ali ostajemo duže kako bi kasnije imali manjih briga. Tu dužu pauzu koristimo ujedno i za ručak.
Dalje nas ruta vodi kroz prijevoj Colle della Maddalena kojeg smo prošle godine vozili zadnjih dana.
U Barcelonnette dolazimo nešto iza 16 sati. Smještaj nam je bio Hôtel de la Placette ( mislim da dvije zvjezdice ). Soba dosta malena, no imala je sve što nam treba. U prizemlju hotela bio je lokalni kafić kojeg drže isti ljudi koji imaju i smještaj – obiteljski posao ( sin i roditelji ). Nismo imali dostupan parking kod hotela jer se nalazi u samom centru, no vlasnik ima cargo bicikl, pa smo si lagano prebacili stvari, bicikle i spremili se za kratku, ali slatku vožnju. Parking smo uhvatili na gradskoj tržnici, no na dva dana u tjednu se održava sajam i tu treba preparkirati auto inače dobivate kaznu i možda pauk odvozi auto.
Prva i odmah najviša točka našeg godišnjeg, a ujedno i najviša asfaltirana točka u Europi – Col de la Bonette 2802mnv.
Uspon kreće iz Jausiersa, malog planinskog mjesta smještenog na oko 1210 metara nadmorske visine, do kojeg smo mi imali 9 kilometara ( blagog uspona ). Sam uspon dugačak je 23 kilometara s prosječnim nagibom od 6.8% i najstrmijim dijelom s 14%. Iako je Col de la Bonette najviša asfaltirana cesta imali smo samo 1590 m uspona.
Prvih nekoliko kilometara pruža relativno blag uspon, toliko da uhvatite tempo.
Oko polovice uspona krajolik postaje otvoreniji, pružajući spektakularne poglede na okolne planine i doline dok cesta postaje strmija i izazovnija.
Na višim nadmorskim visinama vegetacija postaje rjeđa, a prizori postaju sve dramatičniji s golim stijenama i alpskim pašnjacima.
Na vrhu Col de la Bonette nalazi se panoramski vidikovac s kojeg se pruža pogled na nevjerojatan planinski pejzaž.
Kako smo krenuli dosta kasno, spust je bio lagano svjež, no ništa za zabrinuti.
Navečer smo otišli na večeru ( ne znam što je točno bilo na jelovniku ) i na odmor s obzirom da smo cijeli dan i dosta noći bili u pokretu. Tu nemamo ništa slika, mislim da sve govori kakav je umor bio 😀
Francuska je specifična po doručku, slično kao i Italija. Nismo baš na to računali, ali doručak dobivamo sve na broj – svakome dva peciva, jedan krosan, nešto namaza i žitarice. Dosta siromašno s obzirom na to koliko “trošimo” dnevno 🙂
Današnji krug vodi nas kroz tri prijevoja. Ime prvog prijevoja sam cijelo vrijeme krivo izgovarao i to skužim tek na vrhu kod “kamena”. Taj prvi, ujedno je bio i najljepši jer smo se vozili po kanjonu, okruženi prekrasnom prirodom, žuborom rijeke/potoka.
Cesta je bila dosta uska, na mjestima malo lošija, ali nije bilo toliko prometa pa je bilo baš gušt voziti.
Polako izlazimo iz kanjona i počinju se otvarati prekrasni pogledi na okolne planinske lance. Ono što nam kvari doživljaj na usponu su muhe i obadi, jednostavno ih je bio roj i pratili su nas cijeli uspon i bili su dosta agresivni.
Dolazimo na vrh – Col de la Cayolle na 2326 mnv. Uspon je bio dugačak 27 km, prosječnog nagiba 4.4% s najstrmijim dijelom oko 10%.
Spust nas vodi prema Saint-Martin d’Entraunes. Temperatura polako raste, postaje vruće i ostajemo bez vode. Po spustu, u mjestu, srećemo jedan stariji par i molimo ih da nam napune bidone pošto nije bilo nikakvog izvora u blizini.
Tu nam počinje uspon na drugi prijevoj – Col des Champs na 2061 mnv. Čeka nas 17 km uspona i on je malo zanimljiviji po pitanju nagiba – prosjek 6.5%, max oko 12%, dosta otvorene ceste u podne – win win situacija ( za izgoriti ).
Laganim tempom dolazimo na vrh, kratka pauza za slikanje – nema nikakvog objekta na vrhu da bi napravili pauzu i krećemo dalje.
Slijedi nam spust, prvi dio je bio nekako čudan, čudna podloga, čudne stijene – sve nekako tamno, no brzo dolazimo u borovu šumu i uživamo u hladu.
Zadni dio spusta je dosta zavojit, pun serpentina i tu prolazimo pokraj nekog izvora i punimo bidone. Dolazimo na glavnu cestu, ispred nas je Savoy Fort – neka tvrđava, ali nismo išli bliže da vidimo o čemu se radi.
Vozimo cestom koja se lagano uspinje i dolazimo do mjesa Allos i tu radimo kratku pauzu – kava i desert 🙂
Ostaje nam još odraditi Col d’Allos za kraj. Uspon počinje iz mjesta Colmars, dug je 23.6 km no blagog nagiba – 4.3%. Penjemo se na 2247 mnv. Uspon nije bio strašan osim vrućine koja nas je pratila putem. Kratka pauza za slikanje i spuštamo se prema smještaju.
Spust je dosta uski i kaotičan, s lijeve strane stijena, s desne betonski blokovi i provalija, a bilo je podosta prometno u oba smjera. Kad se spuštamo obično smo brži od automobila, ali problem je s onima koji dolaze iz suprotnog smjera i trebalo je dosta paziti na spustu.
Večer koristimo kako bi upoznali mjesto i pojeli nešto konkretno.
Za treći dan imamo samo jedan manji prijevoj i “to je to” 😀 Kroz noć imali smo laganu kišu, ujutro su još ulice bile na mjestima mokre, no prognoza je ok i odlazimo na “obilan” doručak i krećemo s rutom. Dobar dio rute imamo spust i to ne blagi, na mjestima i -10%
Jurimo dosta brzo, dosta prometnom cestom prema jezeru Lac de Serre-Poncon.
U tom trenutku mi je bilo samo lijepo i fora za vidjeti i to je bilo to. Kasnije smo saznali da je tu blizu mjesto Embrun i da se tu održava poznata triatlon utrka Embrunman.
Teren nam uz samo jezero postaje blago valovit, ali imamo dobar tempo. Prije Embruna skrećemo desno i vozimo paralelno. Fascinantno je na kakvoj je poziciji grad i da je – kao da je netko odrezao – litica ispod njega.
Tu nam se sve više počinje sviđati krajolik kojim vozimo. Na rijeci La Durance nailazimo na ekipu koja je na raftingu – promatramo ih s nekog željeznog mosta ( samo jedna traka ).
Odvajamo se prema mjestu Guillestre gdje radimo kratku pauzu.
Počinje veselje, konačno smo, nakon samo 77 km, stigli do početka uspona na Col de Vars – 18.8 km, 5.9% prosjek s maksimalnim nagibom od 14%. Prvi dio uspona vozimo uz neke pašnjake, dolazimo do stijena i tu temperatura ide do vrtloglavih 42°C teško je po tome voziti, vruće, gubi se dosta tekućine, a izvora i nema baš puno putem.
U mjestu Sainte-Marie nalazimo izvor, punimo bidone i nastavljamo s usponom, tu je jedan dio bio skoro pa ravan ( od tuda i tih blagih 5.9% nagiba ).
Pred sami vrh nalazi mjesto Les-Claux – rekao bih dosta poznato skijalište na temelju hotela i popratnih žičara. Opet točimo bidone, na relativno kratkoj udaljenosti.
Vrh Col de Vars nije ništa poseban. Radimo kratku pauzu i krećemo sa spuštanjem.
Na papiru imamo cijelo vrijeme spust sve do smještaja, planove nam malo kvari vjetar koji se počeo dizati kako smo dolazili bliže smještaju.
Ovaj dan je bio paklen, uz muhe i obade od prvog dana i ovog jakog sunca morali smo posjetiti lokalnu ljekarnu i nabaviti sredstva protiv “živine” i sredstvo protiv opeklina jer smo pošteno “dobili boju” u samo tri dana.
Večer koristimo opet za obilazak mjesta, večeru, pakiranje stvari kako bi ujutro bilo sve spremno za transfer na našu novu lokaciju – Briançon.
