Kako ne bi izgubili jedan dan na startu (potrošili vrijeme), krećemo u petak iz Varaždina oko 13 sati u smjeru Bratislave. Zaobilazimo slovenske autoceste i dolazimo u Mureck gdje se uključujemo na autocestu prema Grazu. Promet je bio dobar u oba smjera i bez nekih provećih zastoja stižemo u blizinu Beča kojeg zbog gužvi, zaobilazimo i skidamo se s autoceste u smjeru Gradišća.
Smještaj za prvu noć i parkiralište za automobil imali smo dogovoreno u predgrađu Bratislave, točnije Podunajske Biskupice – Penzion Hviezda. Ograđeno i video nadzorom osigurano parkiralište stajalo nas je 3€ po noći. Nakon što smo se smjestili u sobu krenuli smo u brzinski obilazak Bratislave. Na temelju informacije na recepciji saznajemo za lokacije parkirališta koja su besplatna. Pošto je bio petak, ujedno i večer, sva su bila zauzeta i parkiramo na samoj obali Dunava (1€ svakih pola sata). Prošetali smo kroz centar, pogledali suvenire i krećemo potražiti nešto za pojesti. Za pretragu restorana ovaj puta koristili smo Google i recenzije od drugih gostiju. Odabrali smo restoran Modra Hviezda s dosta zanimljivim interijerom, no jedina zamjerka s moje strane je ta da je premalo osvijetljen. Od velike ponude jela biramo svinjski kotlet s orasima u umaku od senfa i meda s pečenim krumpirom.
Dan 1 — Bratislava(SK) – Brno(CZ)
Nakon “obilnog” doručka, puni svježine i elana, krećemo oko 8 sati iz Penziona. Bratislavu prolazimo bez nekih većih problema osim jedne veće petlje gdje nismo smjeli s biciklima (nije nam se tražila staza i prošli smo samo). Na izlasku iz Bratislave vozimo uz Dunav, prolazimo ispod poznatog UFO mosta, na desnoj strani nalazi se dvorac* – Bratislavský hrad, koji podsjeća na naopačke okrenuti stol, zbog karakterističnog oblika kula na rubovima dvorca.
Prvu pauzu radimo na obali Dunava kod dvorca Devin. Kako se dvorac otvarao tek u 10 sati nismo se dugo zadržali. Put nas preko Morave, biciklističkim mostom, dalje vodi u Austriju. Prolazimo pokraj dvorca Schlosshof – nismo stajali, ali evo par kratkih informacija koje imam u ovome trenutku. Dvorac se sastoji od palače, vrta i farme, na ukupno 7 “terasa” nalazi se 28 zanimljivosti koje možete vidjeti. Ulaznice za odrasle iznose 34€, unutra se ne može s biciklom i zabranjeno je fotografiranje. Tempo kojim vozimo je iznad očekivanog čemu pogoduje ugodna temperatura od 28°C i većinom ravničarski teren. Oko 11 sati na 60-om kilometru radimo prvu veću pauzu za ručak – Billa, Dürnkrut.
Nastavljamo dalje prema Hohenau, nastaje malo zatišje oko slikanja – dosadan teren i jedva čekamo da dođemo u Češku. Nakon par odrađenih hupsera, prolazimo nekom manje prometnom cestom kroz Katzelsdorf gdje nakon dužeg uspona dolazimo do graničnog prijelaza Austrija – Češka ( samo je znak 🙂 ). Uslijedio nam je spust u Valtice i nakon spusta prvi “šok” (pozitivni). Valtice na prvu oduševljavaju. Malo skladno mjesto s impresivnom baroknom rezidencijom. Radimo kratku pauzu u parku na glavnom trgu nakon koje nastavljamo u smjeru Mikulova. Opet pozitivan šok, dvorci fasciniraju, a ovaj još ima i vrt ( za Marka nekaj neopisivo 😀 ). Opet radimo kratku pauzu za kavu i sok, nakon koje nastavljamo u smjeru Brna. Počinju lagani “valovi”, prolazimo kroz neka jezera (jedno podsjeća na Bledajo i vodaju gdje ribice plivajo 😀 ). Lagano “umirem”, ona peciva od 11 sati su isparila i počinje nervoza. Prošli smo neki restoran, stajemo i vraćamo se nazad, no ne radi, tj. nema pizza 🙁
Nastavljamo dalje i u mjestu Rajhrad stajemo u Tessco dućanu, dečki uzimaju peciva, ja uz to uzimam i nareske za sendvič. Nevjerojatno je koliko to “digne” i koliko je lakše dalje voziti. Dosta je bitna prehrana putem – bolje je više puta jesti po manje nego se jednom ubiti s velikim obrokom. Ovo nam je škola i drugi dan ćemo (valjda) pametnije?!?
Valjalo bi tu spomenuti moj dragi Garmin Edge 1000 i Garmin Connect gdje su počele prve muhe oko navigacije. Kod kreiranja ruta obično koristim Stravu, no već kod prvog dana nastali su problemi gdje nisam, iz nekih nepoznatih razloga, mogao kreirati rutu. Prelazim na Garmin Connect i ruta je kreirana bez problema. NO, Garmin iz nekog razloga nema točnu klasifikaciju cesta i nešto što je makadam ima ucrtano kao cestu, dok nešto što je cesta ima kao makadam. Prvi puta navodi nas na “cestu” koja prati prugu. Ispostavilo se da je makadam, moramo zaobići tu cestu. Zaobilazni put vodi nas na neku cestu koja se samo odjednom spaja na AUTOCESTU. Ne preostaje nam ništa drugo i vozimo po njoj skoro do samog centra Brna.
Na jednom mjestu na putu vidio sam da mi vire konci sa stražnje vanjske gume. Iza nje je cca 6000 km i bilo je pitanje vremena kad će se pojaviti. Naravno, rezervne nismo imali. Subota je i teško je navečer pronaći biciklistički dućan. Zovemo jednu trgovinu, no nakon par pokušaja oko dogovaranja ne uspijevamo se naći i odlučujemo da budemo nastavili tak voziti pa kaj bude bude.
Dolazimo u Brno, smješteni smo u Atrium Apartments. Apartman je čudo, kako bi to Marko rekel. Preko puta ulice u kojoj smo smješteni počinje uži centar grada. Nakon obavljenog rituala kod dolaska odlazimo u grad gdje se nalazimo s Tenom, koja nam je pokazala grad. U obilasku Brna saznali smo da su nekolicinu statua radili ljudi iz Praga (Brno i Prag su na relaciji kao i Zagreb i Split). Naravno da su upropastili te statue (bude vam jasno sa slika). Pridružuju nam se Dora, Miloš i Davor (ako sam dobro zapamtio). Brno je na prvu puno življi od Bratislave, ne znam radi li se tu o tome što je subota ili je i inače tako. Ekipa nas je odvela na trg gdje se sastaju ekipe i druže se na ulici – bez disko kluba, bez glazbe koja trešti.
Ne kaže se bez veze da u dobrom društvu vrijeme brzo proleti, 23 su sata, odlazimo do dućana koji radi 0-24 🙂 kupujemo namirnice za doručak i krećemo lagano prema apartmanu da se odmorimo kako spada za sutrašnji dan.
* u dosta navrata u tekstu budu spomenuti ili dvorac ili crkva. To su stvari/građevine (kako god da ih nazovemo) koje vam prve upadnu u oko kad dođete u neko mjesto, ujedno se mogu napraviti i dobre fotografije (itd. da ne nabrajam, bude sve jasno iz slika).
Statistika:
Od planiranih 163 kilometara napravili smo 167.
Dan 2 — Brno(CZ) – Opava(CZ)
Dosta smo se borili, za vrijeme priprema, oko rute za ovaj dan. Idemo do Blanskog ili ne, idemo u Šternberk ili ne, cilj Opava ili Ostrava. Finalna verzija bila je ujedno i ona inicijalna koju smo odredili.
Figurativno je to izgledalo nešto slično ovome – prvih 60 kilometara imamo blagi uspon, strmi spust, 40 kilometara ravnice, strmi uspon i blagi spust od 60 kilometara do Opave.
Stvarni profil koji smo imali:
Budimo se uz zvuk alarma, pakiramo stvari u torbe koje zatim stavljamo na bicikle i slijedi nam doručak – naresci, mlijeko/jogurt i kava. Ključ ostavljamo na recepciji i krećemo. Prolazimo 4 kilometra kroz grad i na izlasku počinje prvi uspon od preko 10% – sjeo nam je kao budali šamar 🙂 Pa imamo drugi uspon i tako u nedogled. Super je to što smo sve to vozili kroz šumski predio i nakon kaj smo se zagrijali dosta smo to dobro gazili.
Kratko stajanje i slikanje radimo u mjestu Křtiny, opet ogromni dvorac i crkva (doslovce usred ničeg). Nastavljamo dalje s usponom gdje jedan dio vozimo po makadamu (radovi na cesti). Vozili smo u smjeru Blanskog, no točka koju smo htjeli proći bila je špilja Propast Macocha. U planu je bilo razgledavanje, no nismo imali toliko vremena.* Marko i ja se spuštamo dolje po stepenicama na jedno mjesto od kuda se vidi ulaz u samu špilju. Postoji žičara koja vas vodi do jedne točke s koje radite obilazak, u ponudi je i obilazak špilje brodom. Zadržali smo se i duže nego smo planirali i krećemo dalje. eh, tu imamo opet probleme s Garminom, nikako da uhvati GPS signal, satelita koliko hoćeš, spoji se i ponovno odspoji i tak u nedogled. Probam se spojiti sa satom, on iz prve uhvati satelit i radi. Vozili smo tak nekoliko kilometara dok se to konačno nije stabiliziralo.
Nakon škole od prethodnog dana odlučujemo stati negdje i pojesti nešto. U mjestu Drahany nalazimo neki “restoran/pizzeriju”, sjednemo, odlučimo naručiti, i na svu sreću, pitamo – Primate li eure? Odgovor je – ne. A kartice? Odgovor je također bio – ne. Opet “pokisli” nastavljamo dalje. Slijedi nam onaj brutalni spust i dolazimo u Plumlov. Spuštamo se i imamo prekrasan pogled na dvorac koji izgleda kao nasukani brod na stijeni. Vrijeme je za ručak, stajemo u Restoranu i pizzeriji Pácl – interijer je bio ok, hrana je bila nešto više od ok – pizza i svinjetina/piletina panirana u nekoj smjesi sličnoj za palačinke sa pomfrijem i salatom. Nakon što smo se najeli otišli smo do dvorca i nastavljamo u smjeru Prostejova i Olomuca. Putem nismo imali nešto previše zanimljivo s obzirom na to da je teren bio ravničarski. Olomuc na početku zaobilazimo, no ipak smo se sa sjeverne strane vratili i prošli kroz centar koji je nažalost bio cijeli raskopan (u radovima).
Šternberk, nekaj kaj nas je trebalo oduševiti, no reakcija je bila – “A, to je Šternberk…” dosta strmi uspon do njega po starim kockicama, nakon njega još gori uspon – opet kockice da bi konačno došli na cestu. Cesta kojom vozimo obilježena je za neku utrku – rally bi rekli. Sreli smo se par puta s nekim likom na motoru koji je trenirao. Na ovoj kilometraži odradili smo onaj drugi strmi uspon koji smo imali predviđeni i trebali bi imati spust do Opave. No, nažalost situacija na terenu nije takva – imamo valove, istina s tendencijom spuštanja, no to su duži usponi i spustevi na kojima smo dosezali brzine i do 80 km/h.
Zanimljivo je da smo tih zadnjih 50 km odradili kao da smo tek sjeli na bicikle, tjerali smo koliko je išlo. Putem od tih valova nismo baš previše imali volje stajati i slikati. Putem smo imali još jednu točku za posjetiti – brana Slezská Harta . Građena je od 1987-1998. Površinom od 8.7km2 jedan je od najvećih rezervoara u Češkoj. Brana se uglavnom koristi za proizvodnju električne energije, opskrbu pitkom vodom obližnjih gradova i sela.
Imamo još samo jedan “zub” bila je moja izreka na svakom hupseru na kojeg smo naišli. Marku ih je već bilo dosta i rekel je – “Bolje da ne znam profil, idemo to odvoziti da konačno stignemo u Opavu!”.
U Opavu stižemo oko 20 sati. Smještaj nam je Parkhotel Opava. Probamo na engleskom, nije baš išlo, na kraju smo se, kako je čovjek rekel, sporazumjeli na “ruskom” 🙂 Pokazuje nam sobu, nije baš neka ekskluziva, ali ono kaj nas je iznenadilo bila je činjenica da spavamo na stadionu (iz hodnika imali smo izlaz na tribine). Malo smo razvukli s raspremanjem i krećemo dosta kasno u grad.
Nalazimo samo jednu pizzeriju koja radi (Pizzerija Uno) – dolaskom do nje vidimo da je terasa puna i da nemamo gdje sjesti. Unutra nas ne puste s biciklima (bilo je potpuno prazno), a vani ih ne možemo ostaviti (nemamo pogled na njih). Kažem ja Braneu možemo naručiti za van i pojedemo na klupici, nije uopće bitno. U tom periodu kako smo se mi dogovarali to (5min !?!?!) kuhinja je zatvorena i to ni više ni manje nego u 21:42. Odlazimo do grada pokušavajući nešto pronaći. Ljudi nas upućuju na neki fast food koji radi 0-24. Nažalost tamo ne prima eure a mi (opet) bez kruna. Nalazimo neku kockarnicu i žicamo tam čovjeka, koji nam nakon 10 minuta nagovaranja odluči promijeniti 20€. Naručujemo 3 kebaba i 3 pive i kao najveći klošari jedemo na klupici u gradu.
* ovakvu rečenicu možete očekivati više puta tijekom opisa putovanja. Nažalost, zbog limita s danima koje smo imali na raspolaganju za put morali smo “nabiti” dnevnu kilometražu, samim time imali smo manje vremena da razgledamo okolo. Dodatni problem bio je i ostaviti bicikle sa svom prtljagom. Obično smo gledali da dvojica obavljamo/razgledavamo, dok treći čuva bicikle
Statistika:
Od planiranih 168 kilometara napravili smo 173.
Dan 3 — Opava(CZ) – Krakow(PL)
Buđenje standard u 7 sati, pakiranje stvari i idemo na doručak – imamo u sklopu smještaja (Hell yeah!). Pizza šunka, nekaj sitno sira, još manje maslaca i kruha. Jedemo mi, ponestane kruha, zamolimo mi još, žena stavi samo dvije šnite, vidi da nemamo ni sira, ali ništa ne nadoda… Punog želuca krećemo iz hotela, prolazimo kroz centar grada i na izlasku skoro završavamo naše putovanje. Marko je otišao dosta naprijed, a Brane i ja smo ostali iza. dolazimo na neko dosta prometno križanje gdje smo mi na glavnoj cesti i na desno imamo priključnu cestu. Obilazi nas auto i u samom križanju gdje smo išli paralelno on (tj. ona) odluči da bi mogla skrenuti desno i bez razmišljanja samo počne skretati. Srećom, Brane je tu dobro odreagirao i upozorio me i ja sam instant počeo skretati u desno. Izbjegli smo da me potrga. Ovakva “sitnica” mogla nam je pokvariti cijelo putovanje. Moram priznati da me to dosta šokiralo.
Profil današnje rute s obzirom na kilometražu je čista ravnica, imamo neke hupsere (ako se to tak uopće može nazvati). U Hlučinu stajemo oko 9 sati kod Bille i kupujemo neke sitnice da upotpunimo onaj obilan jutarnji doručak nakon čega krećemo dalje prema zacrtanoj ruti prema Šilherovicama. U sjećanju su mi drvoredi s lijeve i desne strane ceste. Pričam baš sa Braneom kako kod nas dolaze nalozi o 6 metara slobodnog prostora uz cestu gdje se sve živo mora srušiti. “Zaneseni” tim drvoredima Marko i Brane proletjeli su granicu, bez da su stali. Radimo kratku pauzu, pozdravljamo se s Češkom i ulazimo u Poljsku.
Ravnica, ravnica, hupser, ravnica i tak cijelo vrijeme, peglamo, nižemo kilometre. Dolazimo do mjesta Pszczyna (ne znam kako bi to izgovorio 🙂 ). Imaju neki park, bizone, dvorac, nabrijali se da idemo to pogledati (inicijalno nije bilo u planu), no ništa od toga nismo vidjeli, rade dvokratno 😀 Odlazimo u centar, Google kaže da je Pizzerija Venecija odličan izbor i odlučujemo to ispitati. Super posluga, gledaš kako ti pripremaju hranu, ogromne porcije. Zadržali smo se tu dosta, ohladili se, i punih želudaca teško krećemo dalje.
Na današnjoj ruti plan je bio da stanemo i razgledamo Auschwitz. Relativno smo brzo stigli do tamo (niti sat vremena). Istraživali smo, koliko traje obilazak, kaj sve možemo vidjeti. Vođene ture traju oko 2.5 sata koja mi, naravno, nemamo. Dolaskom do Auschwitza II ostali smo malo zapanjeni količinom baraka koje se nalaze u logoru. Prošli smo samo jednu od baraka i bili kod ulaza (kasnije sam tek saznao da su na kraju bile plinske komore i sve ostalo), krenuli smo u grad tražiti Auschwitz I i u tom periodu je kroz centar prolazila utrka Tour of Poland. Zadržali se tu neko vrijeme, stali u Lidlu (najveći kojeg sam u životu vidio). Auschwitz I obišli su prvo Marko i Brane, zatim ja sam – dogovorili smo free ulaznice. Obilazak se sveo na to da sam proletio unutra, napravio nešto slika. Prijatelji su me kasnije pital dal je to stvarno toliko strašno ili ne. Ja osobno, ovim načinom obilaska, nisam dobio dojam da se tu nešto strašno dogodilo, ponajviše zato što sam proletio kroz logor. Mislim da bi veći, odnosno dublji utjecaj na mene imalo to sve da smo obilazak imali s vodičem jer on kroz priču na vjeran način ispriča što se sve tu događalo.
Proveli smo tu preko 2 sata i vrijeme je da krenemo za Krakow. Kako pišem ovaj opis stalno mi po glavi ide misao kako nisam napisao da su one idealne temperature bile samo prvi dan, ostalih dana imali smo dosta visoke temperature na kojima nam se tekućina dosta brzo grijala. Investicija od 3 termo bidona pokazala se kao pun pogodak i to nas je “spasilo” putem. Dodatno, valja tu i spomenuti vodu, čudan je okus i u Poljskoj izbjegavaju točiti iz slavine, pa smo u većini navrata kupovali flaširanu vodu.
Garmin… čudno se ponaša u zadnje vrijeme. Rutu smo za svaki dan imali ucrtanu i ima mogućnost prikaza koliko je još kilometara do kraja. Primjetio sam da ako ruta nije kružna da jednostavno ne pokazuje dobro koliko je do kraja. Po nekim računicama imali smo još 55 kilometara do Krakowa, trebalo je to biti ultra brzo odrađeno. No, po dobrom starom običaju na ruti imamo prečac koji nas vodi na makadam (OPET !?!?!). Odlučujemo pratiti glavnu cestu koja nam je nažalost dulji put. Prolazimo kroz Zator koji nam je u prvom planu trebao biti cilj (za prespavati). Tamo se nalazi Energylandia nešto tipa Gardalanda – nema čega nema 🙂
Opet ista priča kao i dan prije, zadnje kilometre gazimo kao nenormalni i nema niti jedne slike. Ja, majstor, nisam prilagodio rutu do smještaja i otišli smo na lokaciju prvotnog smještaja. Dosta smo kasno stigli i još smo dosta imali do drugog smještaja koji je bio na potpuno drugoj strani grada. Ujedno, napravili smo i grešku da se nismo javili prije pa smo čekali pola sata ispred stana dok nije stigao vlasnik. Stan je bio dosta mali, 25 m2 ako se ne varam, ali namješten tako da se svaki milimetar prostora iskoristio. Bicikle smo bez problema mogli/smjeli staviti u apartman*. Prilikom pranja veša primijetili smo da imamo problem s umivaonikom – puštao je vodu. Prijavili smo navedeni kvar vlasniku koji je na tome zahvalio jer već drugi dan ima sljedeće goste.
Marko je odlučio preskočiti obilazak grada te odlazimo samo Brane i ja. Sjeli smo u Restoran Sławkowska 1- odličan ambijent, odlična hrana sukladno tome svemu i “odlična” cijena. Jeli smo Juicy Meats Trio (Govedina, svinjetina, dimljena slanina pripremljena u maslacu od češnjaka, gljive i luk, posluženo s krumpirom i domaćim senfom) što smo uredno zalijali s poljskom pivom – Okocim.
Nakon obilne večere radimo kratki obilazak grada, svako malo vas zaustave na ulici i nude pozivnice/ulaznice za striptiz klubove 🙂 Po povratku u apartman uzimamo Marku kebab po povoljnom tečaju, uzimamo i dvije milke po još skoro povoljnijem tečaju, no na svu sreću imamo zlota kaj su ostali od kupnje kebaba.
Kako smo se kasno vratili u apartman i sljedeći dan nemamo puno kilometara prolongiramo polazak za 1 sat u odnosu na prethodne dane.
* Nismo svugdje smjeli s biciklima u apartman, no o tome više u nastavku opisa.
Statistika:
Od planiranih 166 kilometara napravili smo 194.
Dan 4 — Krakow(PL) – Ždiar(SK)
Jutro u Krakowu, razmišljamo kako nismo ništa vidjeli od Krakowa i kako bi se bilo dobro tu zadržati barem jedan dan. Imali smo jedan dan viška (nije ni nama inicijalno bilo jasno kako, Marko je to prvi shvatilo) no imali smo dogovoren smještaj za svaki dan i nismo mogli prolongirati. Krećemo oko 8:30 iz apartmana i putem stajemo u pekari gdje kupujemo sendviče i neke slastice (kroasane).
Radimo kratki obilazak grada, kupili smo par suvenira i nadobudno krećemo u smjeru Wieliczke (poznatog rudnika soli). Iz grada izlazimo nešto tipa trgom Bana Josipa Jelačića, pa Zelenim valom i na kraju Slavonskom avenijom. Vozači imaju dosta strpljenja i nije bilo nikakvog pokazivanja nezadovoljstva i/ili trubljenja. Dolazimo do rudnika soli i saznajemo da je obilazak moguć samo uz vodiča za kojeg mi, pogađate, nismo imali vremena. Vođeni obilazak traje dva i pol sata i to je jedini način da vi uđete unutra. Čeka se da se skupi dovoljan broj ljudi za grupu i onda se kreće s obilaskom. Kupili smo suvenire i pokisli nastavljamo prema mjestu Zakopane koji nam je na ruti. Ovaj dio rute koristili smo Garmin navigaciju pošto nisam imao rudnik soli na ruti.
Moj voljeni Garmin… odmah kako smo krenuli vodi nas najkraćim putem iz mjesta. Pogađa samo najslasnije uspone – 17% na kockicama. Zbog vrućine i nedostatka izvora, dosta brzo trošimo vodu i postaje nam problem naći mjesto gdje možemo napuniti bidone. Također ni broj trgovina/benzinskih nije baš nešto na toj dionici bio prevelik i morali smo voditi računa o točenju. Najgori je pristup, imamo još malo, nije sila točiti, budemo na sljedećoj i onda se dogodi da u sljedećih 5, 10 kilometara nema ničeg. Nakon dužeg uspona stajemo u gostionici – Karczma Zbójnicka, praznih bidona (ako je i bilo nešto unutra, bila je topla) nema pitke vode, ima samo načetu u frižideru – nemamo izbor, uzimamo to i 3x Pepsi.
Gledamo već za ručak, prošlo je podne ili 13, prvo veće mjesto je Mszana Dolna, no malo nas je povukao spust i prolazimo to mjesto gdje nastavljamo prema Rabki. Već gladni, opet bez vode jedva čekamo da stignemo i da sjednemo i pojedemo. Gubimo se po Rabki, ništa ne radi, ne znam kaj je bilo, nalazimo neku pizzeriju i naručujemo. Radi se o samoposluzi, dođete na blagajnu, naručite, dobijete broj i kad je gotovo konobarice donesu jelo. Naručili smo 3 pizze (2x mexicana i pršut) i 3 pive. Tu sam napravio kardinalnu grešku gdje sam popio preko pola pive prije jela – posljedice su se osjetile, uhvatio me umor za vrijeme ručka, a i prvi period kad smo sjeli na bicikl.
Poslije Rabke idemo jednim prečacem koji je poprilično ravničarski da bi nas na kraju dočekao uspon od 20% kapitalac u dužini od 1.8km. Pratim tu Branea, dok je Marko ostao malo iza, ubrzo nakon toga “pucam”, stisnem i odlazim naprijed. Vozim malo cik-cak, malo normalno i stižem na vrh. “See you again” – How yes no… Na vrhu smo imali benzinsku i tu radimo pauzu. Voda na WC-u opet NIJE pitka, a hladna je da hladnija ne može biti. osvježavamo se tu malo i punimo bidone bez obzira na sve.
Uslijedio nam je spust u Nowy Targ, cca 7km spusta. S jedne strane veselimo se spustu, no znamo da nas čeka uspon na Zakopane a i prolazak kroz Visoke Tatre i svako gubljenje visine znači više uspona u nastavku puta. Gazimo dosta dobro sa obzirom da nam je to četvrti dan putovanja, da je iza nas preko 500km, i da nas prati konstantni uspon. Radimo jednu kratku pauzu prije Zakopana – dućan – banane, voda, led, red bull :D. Zakopane su se samo stvorile ispred nas. Dario mi paralelno piše da bi bilo dobro pogledati Nacionalni park Morskie Oko, no za to trebamo planinariti i negdje bicikle ostaviti, a i dan je lagano išao kraju tako da nismo imali previše vremena. Radimo opet kratku pauzu za slikanje i punjenje bidona i krećemo do Ždiara.
Pripremali smo se za Visoke Tatre – psihički, no i nisu toliko strašne koliko smo mislili – u odnosu na Alpe, mačji su kašalj 😀 Lagano je sunce počelo zalaziti i postajalo je hladnije, a i dosta smo dobivali na visinskoj. Najviša točka bila nam je na 1100mnv.
Prelazimo granicu i ponovno smo u Slovačkoj – naš put je “gotov”, zaokružili smo 🙂 Spuštamo se do Ždiara, malo oznojeni, bez windstopera – idealna situacija za zeznuti se. Do smještaja dolazimo oko 20 sati. Penzion Cyprian. Smještaj ima par soba, zajedničku kuhinju i kupaonicu. Gospođa ne dozvoljava da bicikle nosimo u sobu. Ja sam tu malo ljut, jer moram skidati torbu koju inače ne skidam, već vadim stvari kako mi trebaju. Tu uskaču dečki i vele – “Budemo već nekak skemijali, ne budemo dramili.”. Ostavljamo bicikle u podrumu, ja nosim stvari u vrećici gore. Prvi restoran nam je na 1km prema gore, moramo se penjati, a nemamo volje na bicikle. U podrumu smo vidjeli da žena ima jaja i otišel sam do nje da pitam želi li prodati nekoliko da spremimo nešto za večeru na što nam je ponudila da nam pripremi večeru uz napomenu da se ništa ne brinemo. Odradili smo ritual (tuširanje, veš, punjenje tehnikalija) i večera nas čeka spremna u kuhinji. Prvi smo gosti iz Hrvatske. Za predjelo mini sendviči i rakija kao aperitiv. Jelo – pohani sir sa kuhanim krumpirom i salata uz to i za kraj desert. Dečki su mi samo rekli – “Baš smo se mogli posvađati za bicikle”. To sve nas je koštalo sve zajedno 15€ uključujući i 3 pive 🙂
Statistika:
Od planiranih 136 kilometara napravili smo 147.
Dan 5 — Ždiar(SK) – Oravsky Podzamok(SK)
Osjete se Tatre, jutra su dosta friška. Kroz razgovor smo saznali da tu zimi ima dosta snijega, ali ljudi su navikli na to i ne predstavlja im to problem. Krećemo oko 8h bez doručka, slijedi nam spust i već na 16km imamo planiranu pauzu. Meni najdražu točku cijelog putovanja – Lomnički štit. Stajemo u dućanu u mjestu Tatranska lomnica – Marko i ja smo otišli u nabavku – 9 peciva, 0.5kg čajne salame, 0.3kg sira, 3L čokoladnog mlijeka – spremamo se na apokalipsu 😀 Braneu nije ništa bilo jasno. Ta pauza nam je uzela dosta vremena i krećemo put žičare. Karte nisam kupovao prije jer nisam računao da bi nam to moglo predstavljati problem. Dolaskom na blagajnu vidimo da su karte za današnji dan rasprodane i da tek sljedeće što možemo kupiti je za 4 dana. Uh, brutalno sam razočaran računal sam da budemo otišli do tog vrha.
Za one koji ne znaju. Lomnički štit (2634mnv) je drugi po visini vrh u Visokim Tatrama. Do njega se može jedino žičarom. Na samom vrhu nalazi se vidikovac, kafić i neki mini hotel gdje se može prespavati. Cijena žičare po osobi iznosi 54 (ili 57)€ i kad smo vidjeli koliko je to ljudi jasno je zašto je broj karata limitiran. Do gore je potrebno 4 puta presjedati, problem je da žičare koje voze ne primaju svaka isti broj putnika. Na prvoj dionici vozi žičara koja može primiti maksimalno 4 osobe, nakon toga ide nešto više (nisam zapamtio detalje). No, uglavnom, ako se netko od vas zaputi do gore, predlažem online kupovinu karata i da se dođe puno prije kako ne bi dugo čekali da prođete tu prvu sekciju. Imali smo opciju otiči do Lomničkog sedla koji je na cca 2100mnv, no nije nam to imalo smisla jer se već stvorio red i čekali bi dugo.
Krećemo dalje prema planu, na putu imamo jezero – Štrbske Pleso Udaljavamo se od rute i imamo uspon – Marku nekaj najdraže. Dva su jezera, radimo kratku pauzu, tu sam ja zeznuo za točenje, imali smo restoran na vrhu, no rekel sam ima i jedan u podnožju, ispostavilo se da je taj dolje zatvoren, nastavili smo dalje. Imali smo spust. Opet nam se dogodilo da smo bez vode i vozimo samo, bez da stajemo (iako smo imali putem gdje stati).
Zanimljiva je je stvar da smo Visoke Tatre prolazili točno u vrijeme kad su vodeći na Transcontinental Race.a prolazili istom rutom. Mislili smo da ćemo sresti Iana, no on je odabrao neku, nama, čudnu rutu i nismo se sreli.
Kratku pauzu za punjenje bidona radimo u Pribilyni, nakon čega nas Garmin opet šalje nekim prečacem kojeg ignoriramo i nastavljamo glavnom cestom prema mjestu Liptovsky Mikulauš gdje radimo pauzu za ručak. Sjeli smo u pizzeriju i svi živi konobari su nas izbjegavali poslužiti – ne znamo razlog, nakon nekih 20ak minuta konačno dolazi i uzima narudžbu – 3 pizze i 3 pive. Prognoza je za današnji dan najavila mogući kratki pljusak i gle čuda, obavili ručak i krenuli dalje i počne kiša. Stajemo na stanici i čekamo nekih 10ak minuta da prestane padati. Cesta je sva mokra i bicikle smo ometali ko nikad do sad. Nastavljamo prema Ružomberoku gdje imamo par valova. Stajemo u Lidlu uzimamo nešto slatko i za popiti. Zaboravio sam tu spomenuti da smo u Lidlu uzimali cijelo vrijeme neke cijeđene sokove, Brane od naranče, ja od ananasa i dinje.
Slijedi nam neki “strašni” uspon kojeg odrađujemo sa lakoćom i opet ko nenormalni gazimo zadnje kilometre. Obično na ovakvim putovanjima vozimo nekim prometnim pravcima i pratim registracije vozila. Na ovom putovanju sreli smo samo jedan kamion sa hrvatskim tablicama (Marko usluge – Zagreb). Prolazimo kroz Dolny Kubin i dolazimo u Oravsky Podzamok. Inače, misliš si kam mi to idemo, kaj ima tam i sve to, onda te iza zavoja iznenadi div koji se nalazi iznad mjesta – Oravsky hrad.
Smješteni smo u Penzionu Toliar, taman su nas kontaktirali koju minutu prije nego smo stigli. Bicikle ovdje nismo stakođre mogli nositi u sobu, no ostali su u restoranu koji je zatvoren kada smo mi došli i otvarao se tek za doručak. Nakon raspremanja, otišli smo na večeru, dogovorili smo da nam pripreme iako im je prošlo radno vrijeme pošto ništa drugo ne radi u mjestu.
Statistika:
Od planiranih 132 napravili smo 145.
Dan 6 — Oravsky Podzamok(SK) – Trenčin(SK)
Spavali smo u potkrovlju, budimo se ujutro i ne vidimo nebo – spustila se magla 🙁 veselili smo se pogledu na dvorac. Pakiramo stvari, spuštamo se dolje na doručak (ne znam zašto, ali svi šparaju na toj salati – opet dobili onako sve na broj). Nakon doručka zaputili smo se do dvorca – kockice, Brane vozi, Garmin je na jednom dijelu pokazao 26%, Marko i ja guramo. Dvorac se otvorio pola sata kasnije nego je trebao. Nismo mogli unutra jer opet samo vođen tura. Dozvolili su nam da poslikamo samo s vrata (sve je u kamerama i nisu se usudili pustiti unutra – bez ulaznice).
Vraćamo se jednim dijelom puta kojim smo jučer dolazili i skrećemo u smjeru Žiline (rodnog mjesta Petera Sagana). Cijeli put vozimo uz rijeke – prvo uz Oravu koja se u mjestu Kralovany ulijeva u rijeku Vah. Do Žiline nismo baš nešto previše stajali i radili pauze. Nažalost jedina ruta kojom smo mogli voziti prema Žilini bila je cesta E50 – dosta prometna, na mjestima s ukupno 3 trake u oba smjera. najgore je bilo to su između smjerova na cesti bili postavljeni čunjevi tako da je kamionima bilo onemogućeno obilaženje. Stali smo na par mjesta da bi propustili kolonu koja se skupila iza nas. Na jednom dijelu nas je pokušao obići kamion, vozili smo u formaciji Brane, ja pa Marko, pokušao nas je obići i došao je do mene, no vidio je da ne bude prošao. počeo je kočiti i vraćati se, gdje je Marko morao također kočiti da ga ne zatvori. Ovo je bilo prvi puta da sam se osjećao nelagodno i nesigurno s biciklom na cesti. Brane i ja smo tu potegnuli i držali cca 50km/h narednih kilometar do prvog ugibališta. Najgore u svemu tome je da su na crtama za rub ceste postavljene mačje oči koje su dosta izbočene, s desne strane nalazi se zaštitna ograda iza koje je provalija.
Na svu sreću nismo se dugo zadržali na toj cesti i ubrzo dolazimo u Žilinu. Umjesto standardnog ručka radimo pauzu s palačinkama – prva slastica na ovom putovanju. Pokušavamo saznati gdje je Peter, no nije se javljao na mobitel 🙂 . U Žilini smo otišli do dvorca Budatinsky – nikako doći do njega, nema ceste, nema pothodnika a treba prijeći preko/ispod autoceste, na kraju nosimo preko neke pruge 🙂 Povratak je bio još zanimljiviji, ušli smo na neku petlju i ja nemam pojma koje mjesto moramo pratiti, naravno da smo fulali i tu mi živci počinju lagano raditi i pizdim – vrućina, Garmin, nemam vode, ništa mi nije po volji.
Uz Žilinu htjeli smo vidjeti i Čičmany – selo gdje su kuće sagrađene od drva i ukrašene različitim crtežima. No, do tamo je bilo dosta kilometara i preko 35° u zraku što je otežavalo vožnju. Prolazimo kroz mjesto Rajec gdje se puni njihova mineralna voda i Kofola – njihov sok koji je sličan Coca-Coli, no naravno drugačijeg okusa. Rijetko se mogla u gostionama popiti Coca-Cola. Stajemo u nekom kampu gdje točimo vodu, stajemo u nekom mjestu za mini ručak – opet naresci.
Čičmany je bilo fora vidjeti no ništa spektakularno. Nastavljamo dalje, čeka nas još cca 8km uspona nakon čega imamo spust do Trenčina. Brane na samom vrhu predlaže da ne divljamo na spustu i da nema potrebe da forsiramo. Naravno, Marka i mene je ponjelo i kao divljaci jurimo na spustu. Dolazimo u Ilavu i skrećemo lijevo prema Trenčinu, mjestu gdje imamo dogovoren smještaj. Stajemo u Lidlu – peciva, naresci, slastice, sok – okrjepa i krećemo dalje, tempo, naravno ne smanjujemo i mažemo kao ludi, Brane vodi i drži nešto preko 40km/h.
Opet iznenađenje, iznad Trenčina – div – Trenčiansky hrad. Dolazimo u Penzion na Sihoti. Malo “borbe” oko jezika i oko dogovora za bicikle i smještamo se u sobi. Dvije sobe dijele kupaonicu, no u sobi do nas nije bilo nikog. Večeru smo obavili u restoranu u sklopu Penziona (2 pizze, rižoto i 3 pive), nakon čega smo se Brane i ja zaputili u obilazak grada – Marku se nije dalo.
Statistika:
Od planiranih 154 napravili smo 165.
Dan 7 — Trenčin(SK) – Bratislava(SK)
Zadnji dan – najmanje slika, najmanje teksta. Bez obzira koliko dugo da nam put traje, zadnji dan uvijek odradimo nekako “na horuk”. Po izlasku iz Trenčina stajemo kod Lidla gdje imamo doručak (znam, opet sendviči…). Prvu veću pauzu radimo u Trnavi – sjeli na kavu. Čeka nas još “dugih” 40km do Bratislave po paklenoj vrućini. Poslije Trnave stajemo skoro svakih 8km pri čemu punimo bidone.
Dolaskom u Penzion Hviezda raspakiravamo stvari, pakiramo bicikle na auto i dogovaramo tuširanje. Imaju odvojeni tuš i ustupili su korištenje 😉
Statistika:
Od planiranih 124 napravili smo 124.
Oprema
Bicikli koje smo vozili su sljedeći:
- Kreidler CrossCarbon 28
- Haibike Affair SL
Setup
Marko
Marko je svoje stvari vozio u torbama od britanskog proizvođača – Apidure. Torbe koje je imao su sljedeće: Handlebar Pack Dry, Accessory Pocket i Saddle Pack (Mid-Size).
Handlebar Pack Dry
Torba se postavlja na volan u dvije točke – volan i head tube. Kapacitet je malo ograničen obzirom da se radi o cestovnom volanu i da nemate punu dostupnu širinu kao što je to slučaj na MTB biciklima. Idealna je za nošenje stvari koje vam trebaju navečer kad niste na biciklu – nespretno je vaditi stvari, tj. potrebno ju je skinuti.
Accessory Pocket
Ova torbica, kapaciteta 5 litara, kopča se na prethodnu torbu kao dodatak. Služila je za sve sitnice koje trebaju biti na dohvat ruke.
Saddle Pack (Mid-Size)
Čudo! Prihvat na dva mjesta na sic štangu, prihvat na sjedalo. Kad je torba kvalitetno napunjena i zatvorena dosta se dobro da fiksirati i ne pleše toliko kad ste na nogama.Dosta je prilagodljiva što se veličine tiče, možete ju koristiti za kratke vožnje za alat, možete ju koristiti na jednodnevnim vožnjama. Zatvara se na princip da se rola sa stražnje strane.
Brane
Brane je od torba imao sve od Topeaka – Topeak Tourguide DX Bicycle Handlebar Bag, Topeak BackLoader Saddle Bag, Topeak MidLoader Tube Bag.
Topeak Tourguide DX Bicycle Handlebar Bag
Odlična torba, starijeg datuma proizvodnje, no provjerena. Preporuka je da u nju ne stavljate preteške stvari. Kapacitet joj je 8L. Njezina masa je 1.2kg što neki od vas možete to smatrati nedostatkom. Ta je masa posljedica oblika torbe koja bez obzira koliko je napunjena zadržava svoj oblik.
Topeak MidLoader Tube Bag
Kapacitetom od 3L poslužio je za nošenje teških stvari. Zbog manje rame nisam se usudio uzeti veću (4.5L) pošto treba ostati i mjesto za dva bidona.
Topeak BackLoader Saddle Bag
Torba za pod sic. Relativno ju je teško fiksirati, kad se dignete iz sica dosta pleše. Primjeti se razlika, na lošije, u odnosu na renominirane proizvođače i njihove torbe. Stvari se nalaze u vodootpornoj vrećici. Cijena joj je dosta niža u odnosu na konkurenciju što opravdava ove sitne nedostatke koje ima.
Ivan
Bicikl, oprema, odjeća… Skoro pa sam promijenio sve kaj se dalo za ovo putovanje. Torbe koje sam koristio su sljedeće: Revelate Designs (Ripio – L veličina, Gas Tank i Terrapin System), od opreme novo je sjedalo – fi’zi:k Arione dok su od odjeće nove hlaće – Red White – The Bib i rukavice – Giro.
Na prvu mi se činilo da je otvaranje dosta nepraktično, no sa svakodnevnim korištenjem to je prestalo biti problem. Torbica ima kapacitet 1.3L što se čini dosta no za veći novčanik i mobitel može malo predstavljati problem. Prihvat na bicikl na top tube je ok (morao sam skraćivati čičak zato što je prilikom vrtnje pedala noga svako malo zapinjala za njega). Prihvat na “volan” je malo nepraktičan pošto torbica “zapinje” za lulicu – postojale su neke ideje kako to srediti, no u konačnici to nije bilo potrebno dirati.
- mobitel,
- novčanik,
- Power Bank (kad sam punio mobitel)
Kod ove torbe mi se sviđa način prihvata. “Košuljicu” učvrstite na sic i sic štangu, a sav sadržaj nalazi se u vodonepropusnoj torbi koju postavite u košuljicu i prikopčate.
- casual stvari – hlaće, tri majice, čarape, donje rublje
- tenisice,
- rezervni dres (hlaće i majica)
- dvije podmajice
Torba je podijeljena u 4 sekcije – nazvat ću ih: donja, lijeva, desna prednja i desna stražnja. Prihvat na bicikl je više nego odličan, torba sjeda na svoje mjesto i takva ostaje cijelim putem. Pretinci se bez problema mogu otvarati u vožnji i može se više manje do svega (do donje sekcije nema smisla u vožnji, pošto je dosta nisko). Veličina torbe je L, nisam siguran točno koliki je kapacitet. Za moj bicikl nije baš bilo jednostavno odabrati veličinu i ova mi malo naknap ulazi u frame. Manju nisam htio uzimati jer ne postoje ove sekcije, već je neki drugačiji raspored. Postavljanjem težih stvari u donju sekciju postigao sam da torba dolje sjedne do ruba i ta njezina veličina više nije bila toliki problem.
Donja:
- alat,
- rezervne zračnice,
- jakna, windstoper,
- navlake za ruke i za cipele
Lijeva: (dosta uski pretinac, namjenjen papirima)
- putno osiguranje,
- magneti kupljeni na putovanju,
- gelovi (koje nisam koristio 🙂 ),
- kablovi za punjenje
Desna prednja:
- higijena,
- power bank
- izotonik
- svicarski nož
Desna stražnja:
- Adapteri za struju,
- Garmin kamera
Brooksu mi je taman isticala garancija a imao je oštećenje s jedne strane koje mi je uništilo dvoje hlače. Odlučio sam ga reklamirati i da nisam bez sjedala istražujem tržište i nalazim fi’zi:k sjedala. Na temelju aplikacije odabirem preporučeni oblik sjedala – Arione. Na prvu mi je bilo malo čudno i neprirodno, no jednostavno je trebala prilagodba u odnosu na puno širi Brooks kojeg sam vozio skoro dvije godine.
Pričam jednom prilikom s Kornelom oko hlačica – Assos, Isadore Apparel, PedalEd ili nešto treće. Kaže on meni: “Red White Ivane!”. Prvi puta čujem za njih, istražujem i jedino što imaju u ponudi su hlačice. Svaki review ih hvali – materijal, kvaliteta izrade, spužvica. Odlučujem riskirati i naručujem ih, ne direktno preko njih, pošto nemaju veličinu koju ja trebam – AlwaysRiding tu uskače i naručujem od njih. Poštom mi stiže mali paket, zabrinut sam, otvaram i vidim mini hlačice. Još sam bolje zabrinut, radi se o XXL veličini, pa to je nemoguće. Ok, idem ih probati – savršeno stoje, kao da ni nema spužve (ne u onom smislu hlačica za 100kn). Testna vožnja. Novi sic, nove hlačice. Udobno, no s druge strane malo čudno. U par navrata vršim prilagodbu sica i krećemo na put.
Nakon prvog dana, hlače perem da su spremne za sljedeći – rezervne, tj. druge nisam koristio niti 5 minuta.
Generalno sva ova gore nabrojana oprema dosta je velika investicija, ali vrijedi svake kune/eura/funte 🙂
Rukavice sam nakon 60-og kilometra prvog dana skinuo u pospremio u torbu – nažalost bile su mi premale i radile su više štete nego koristi.
Zaključak (u natuknicama)
- 8 dana,
- 7 dana na biciklu,
- 1100km
- 8250m visinske
- cca 2100kn po osobi (trošak puta, smještaja za svaki dan i troškovi na putovanju)
Panoramske slike
I ZA KRAJ:
