Uvod
Nakon svima naporne subote, Marko dolazi po mene oko 12h, uzimam stvari i bajk te odlazimo u Novi Marof do Branimira gdje pakiramo stvari, bicikle i krećemo put Italije. U toj strci pakiranja zaboravil sam da sam dio stvari stavil Marku u bunker koje sam naknadno zaboravil uzeti sa sobom – blatobran i torbicu za ramu 🙁
Na raspolaganju smo imali 5 dana sa putovanjem. Plan nam je bio sljedeći:
- prvi dan – doći u Ovaro,
- drugi dan – Zoncolan i Crostis,
- treći dan – Maratona dles Dolomites,
- četvrti dan – Villach i obilazak jezera,
- peti dan – Mangart i Vršić te povratak doma.
Do Ovara imamo 372km. Ruta je okvirno Varaždin, Ptuj, Ljubljana, Kranjska Gora, Tarvisio, Pontebba, Tolmezzo, Villa Santina i finalno Ovaro. Pola puta je autocesta, pola normalna cesta. Negdje u razini Kranja počinju se “navlačiti” tmurni oblaci i počinje padati kiša. Prvu pauzu radimo u Podkorenu, stajemo u gostilni na kavi. Ne znam jel sam to već spominjal, ali vani nemaju cappucchino, onak kak je to kod nas – Nescafé, Franck, Julius Meinl već samo one iz aparata. Marko i ja naručujemo vruću čokoladu, a Brane vodu s okusom 😀 dolazi konobar, nosi vruće čokolade i u peharcu vodu (s pipe) 😀 Popijemo to i nastavljamo dalje “starom” cestom prema Ovaru, čeka nas još nekih 100km odnosno sat i pol vožnje. Tmurno i kišno vrijeme nas i dalje prati putem, no počinje provirivati sunce, iako dan ide kraju. Također nestaju i ti oblaci gdje nam se otkrivaju prekrasni planinski vrhovi koji su uz cestu. Dolazimo u Villa Santinu znamo da smo sve bliže Ovaru.
Ovaro je mali gradić i ujedno sjedište općine. Glavno je središte doline, nalazi se u sunčanoj dolini između planinskih lanaca Col Gentile (2076 m) na zapadu, Arvenis (1968 m) na istoku, dok se na dalekom sjeveru doline može vidjeti Mount Volaia (2550 m). Značajan je po svojim crkvama koje otkrivaju neprocjenjivo blago napravljeno od strane prestižnih umjetničkih škola Carnia i Friuli.
Prvi dan
Dolaskom u Ovaro malo se gubimo i ne nalazimo recepciju od prve. Nakon nekih desetak minuta i šetanja, konačno nalazimo recepciju, no moramo zvati, pošto nam je dolazak bio kasno navečer. Čekamo neko vrijeme i dolazi Nicola. Saznajemo da nam smještaj nije u Ovaru, već imaju u krugu od 5km apartmane. Naš je bio u mjestu Raveo. Nakon ispunjenih papira i svih uputa Nicola i Lorentzo nas vode do apartmana.
Raveo je u smjeru Ville Santini (na pola puta), pa smo se vraćali jednim dijelom nazad. Apartman smo vidjeli večer prije na slikama, no nismo znali da je to u tolikoj mjeri sređeno. Sve je na novo namješteno i uređeno – moderni dizajn (kamen u kombinaciji sa drvom).
Putem smo se borili tko bude spaval na krevetu na kat, no kad smo vidjeli da je to dječji krevet i da nije baš namjenjen za nas – “malo jače” nitko nije spaval gore.
Nosili smo od doma neke zalihe hrane (sve redom domaći proizvodi za narezati po 45°) no nismo imali kruh. Dućani tam rade dosta čudno, sve je bilo zatvoreno i odlazimo u Villa Santinu na večeru. Nalazimo par restorana i pizzeriju od čega biramo pizzeriju. Konobarica priča samo talijanski i tu se jedva sporazumjevamo 🙂 Ja ne bi bil ja da ne eksperimentiram s pizzom i naručujem pizzu Hulk (ili kak je to konobarica izgovorila Uljk 😀 ). Svi sastojci su mi bili poznati osim piselli/erbsen. Dolazi pizza i imam kaj vidjeti, cijela pizza je u grašku – jao jao, volim ga jesti, ali ovo je bil toliko intenzivan okus da je ubilo sve ostalo.
Nakon večere vraćamo se u apartman, pripremamo stvari za sutrašnji krug i odlazimo na spavanje.
Drugi dan
Prvi dan (službeni) godišnjeg i odmah napadamo najžešći prijevoj od planiranih – Monte Zoncolan. Nekih 5-6 puta Zoncolan je bio vožen u sklopu utrke Giro d Italia. Karakterizita ga dužina od 10km uz prosječni nagib od 12%.
Nakon obavljenog doručka krećemo iz apartmana u smjeru Ovara gdje službeno započinje sam uspon. Krećemo oko 9:30 praćeni tmurnim vremenom. Dolaskom u Ovaro počinje lagana kiša, koja nas je pratila skoro cijelim putem. Nekak mi je čudno kak je 12% prosječni nagib, jer kad god sam bacil oko na garmin pokazival je prek 12%, u jednom trenutku i 20%. Išlo je ok, ali s dosta niskom kadencom (40) dosta su se trošile tu noge, ali na svu sreću bez grčeva. Na samom kraju uspona na Zoncolan bila su 3 tunela i nešto blaži nagib, no vjetar i kiša ubili su nam volju za nekim naslikavanjem. Okidamo par slika, oblačim windstopere i krećemo se spuštati na drugu stranu u smjeru Sutria.
Na samom početku spusta u jednom zavoju mi otkazuju kočnice – stavil sam nove pločice, no nisam skinul početni sloj. Jedva se zaustavljam i dodatno podešavam kočnice. Mokra cesta, niska temperatura i hrpa serpentina nisu baš dobra kombinacija za spust. Na mjestima se počinjem tresti, kapljice kiše osjećale su se ko sitna tuča – oštre i tvrde. No bez nekih daljnjih problema spuštamo se u Sutrio i krećemo u smjeru Ravascletta. Čeka nas blaži ali dugi uspon. Dolaskom u Ravascletto kalkuliramo kud dalje, u inicijalnom planu bili su još Monte Valsecca i Monte Crostis i nekih 7 km makadama.
Marko tu odustaje i nastavlja prema apartmanu, a Brane i ja napadamo dalje po planu. Ovaj uspon je bio dosta blaži od Zoncolana. Nekih 9% konstantnog nagiba super je to da pronađeš tempo i bez nekih prevelikih problema dođeš do vrha. I dalje nas prati tmutno vrijeme i oblaci koji zaklanjaju zadivljujuće prizore. Kako smo se uspinjali sve više i dolazili na otvoren prostor počelo je puhati i uz sve to opet lagana kiša. U jednom trenu stajemo i oblačimo navlake i windstoppere. Te nakon kratkog naslikavanja smo skužili da smo stigli do makadama. Tu smo “sreli” svizca koji se na naš dolazak sklupčao u svoje sklonište (i ne, nije zamotao čokoladu 🙁 ). Kalkuliramo, nastaviti po makadamu ili ne… Odlučujemo da idemo dalje jer nam je to na prvu izgledalo dosta utabano i ok. Čeka nas većinom ravničarski dio uz tendenciju spusta. Dosta je pašnjaka uz put, slapova. Oblaci nam i dalje “kvare” prizore.
Važno je i spomeniti da cijeli dan vozimo na klopi od doručka i par čokoladica. To što nismo jeli, niska temperatura i kiša, totalno nam ubija volju za nastavkom. Ubrzo nam dolazi i par uspona na makadamu i tu već idemo opreznije da ne presjećemo vanjsku gumu. Konačno asfalt, uspon od 11% i dolazimo do vrha – Monte Crostis. Nije ništa posebno obilježen, jedan kamen i to je to. Za vrijeme vožnje po makadamu imali smo prilike uhvatiti par dobrih fotki kada su se oblaci lagano “razbježali” i otvorili super prizor.
Spust sa Crostisa bio je dosta iscrpljujuć. Puno serpentina, dosta velik nagib (negativan) i počele su nas ruke zezati, što od hladnoće, što od konstantnog pritiska cijelog tijela. Opet problemi sa kočnicama, stajem i u par navrata štelam to i idemo dalje dok opet ne počnu otkazivati. Nakon dužeg vremena na spustu dolazimo u Comeglians gdje smo konačno na normalnoj cesti. I dalje nam slijedi spust sve do Ovara.
Dolazimo u Ovaro, radimo kratku pauzu gdje kupujemo nekaj za pojesti (štrudla od jabuke, ali to se stvarno može nazvati štrudlom, ribane jabuke i narezani komadići – 11€/kg, uzeli prek pol kg 😀 ). Nakon “ručka” krećemo prema apartmanu, dobar dio je spust, dok zadnjih kilometar imamo uspona, ali ništa strašno nakon 30km spuštanja 😀
Slijedi tuširanje, pranje i sušenje odjeće za sljedeće dane nakon čega idemo u nabavku u Villa Santinu. Našli smo neki dućan, pokupovali namirnica za nekoliko dana i bacili se na pripremu večere. “Malo” smo se precjenili sa količinom hrane za večeru. Skuhali kilu tortelina sa pršutom, spekli jedne lazanje i imali neku salatu 😀
Treći dan
Budimo se dosta rano, Marko je rekel da bude pripremil doručak (pečena jaja), no niti d od doručka 😀 smazal je čokolino, a nama rekel da nema smisla peči jaja pa da se ohlade 🙂 Pojeli smo ostatke od večere i krećemo u 8:30 iz Ravea, čeka nas 2h vožnje do Cortine d’Ampezzo. Putem smo prošli dva prijevoja – Sappada i Tre Cime. Dosta zanimljiva cesta za trekking bajk i motor, dok se s autom ne uživa baš previše pošto je sve puno serpentina (usponi su još ok).
Dolaskom u Cortinu, pripremamo bicikle i odlazimo u centar na kavu nakon čega krećemo rutom Maratona. U startu smo izmjenili rutu, točnije startnu točku – na način da smo si uzeli najbliži dio rute i odlučili tu početi. Odmah iz Cortine počinje uspon i tu dolazimo na prvi prijevoj – Falzarego (2117mnv). Sljedeći prijevoj nam je na nekih 500m dužine – Valparola (2200mnv) nakon kojeg nam slijedi dugi spust prema cilju originalne rute (La Villa). Inicijalno ruta kreće iz La Ville pa preko prijevoja Campolongo desni krug i nakon toga ponovno na Campolongo i lijevi krug.
Kako smo kasno krenuli sa samim početkom vožnje i trebali smo se još vratiti do apartmana, kratimo rutu i radimo samo lijevi krug. Stajemo u Arrabi i radimo pauzu za ručak – opet smo na pizzi. Moram priznati da su im jadne te pizze. Očekival sam puno više i puno kvalitetnije u Italiji.
Sljedećih 10km, nama u korist nakon ručka, imamo spuštanje i uspon na najteži prijevoj na današnjoj ruti – Giau (2236mnv). Uspon je dosta strm i dugačak. Putem na usponu srećemo dosta biciklista, ali i auta. Naletjeli smo čak i na nesreću gdje čovjek s Porsche-om nije uspio savladati zavoj (vozil je kroz tunel, mokra podloga, mokre gume i došel prebrzo na serpentinu), pa je malo “naravnal” prednji lijevi kraj. Rekel mi je samo – Bad Luck.
Brane je stigel prvi na Giau, ja sam jednim dijelom puta radil Marku društvo, no pred kraj smo se odvojili i svatko svojim tempom. Branimir je taman obavil kupnju suvenira, sjedamo i naručujemo nekaj za popiti i taman dolazi Marko. Zanimljiva je stvar da čaša vode iz pipe košta 1€ 😀 Još zanimljivija stvar je ta da je u noći prije nas uspon odradio Kristof Allegaert vodeći na Transcontinetal Race. Tek sam po izlasku iz restorana krajičkom oka uhvatli banner utrke.
Uslijedil nam je spust u Cortinu. Definitivno jedan od najljepših spusteva u sklopu ovih vožnji (super cesta, taman serpentina, ok nagib i ono najvažnije – bez štelanja kočnica).
Nakon raspremanja u Cortini, napravili smo još jedan krug po gradu, pokupovali suvenire i krenuli autom nazad prema apartmanu.
Dolazimo dosta kasno u apartman i slijedi nam ponovno pranje odjeće ali i pakiranje stvari pošto ujutro krećemo za Kranjsku Goru.
Četvrti dan
Plan za ovaj dan je bio da se odmorimo za sutrašnje uspone na Mangart i Vršič.
Ujutro smo u 8:30 krenuli u smjeru Ovara kako bi napravili odjavu iz apartmana. Nažalost ured se tek otvarao u pola 10 i dok smo to čekali sjeli smo u obližnji kafić i popili kavu.
Sredili smo odjavu (Albegro Diffuso Zoncolan – topla preporuka – jeftino, super uređeno) i krećemo put Kranjske Gore odnosno do mjesta Grozd Martuljek gdje imamo dogovoreno noćenje (Vila Edelweiss). Putem radimo kratku pauzu kod vinarije nakon Tarvisia i kupujemo razne butelje 🙂
Dolazimo u Grozd Martuljek, soba nas je već čekala iako su nam rekli da budemo tek u 14h mogli stvari ostaviti, pošto su ju trebali pripremiti. Raspremili smo stvari i spremili smo se za vožnju. Marko pauzira danas kako bi sutrašnju vožnju odradil kak spada. Brane i ja krećemo, dosta kasno, ali imamo vremena.
Dijelove ove rute sam vozio sam 2014. godine kada sam sa Bleda putovao biciklom do Klagenfurta, a dio sam prošao sa Braneom i Markom prošle godine na putovanju do Švicarske.
Odmah nakon Kranjske Gore čeka nas Wurzenpass – moj prvi alpski prijevoj. U sjećanju mi je ostal kao težak, prva tri km imaju nagib i do 18% gdje sam sa natovarenim biciklom gazil gore. Ovaj puta smo to preletjeli i samo se našli na granici 🙂 Odradili smo slikanje, bila je i provjera na granici ali nas su pustili samo, poštelal kočnice i krećemo na spust koji je dosta strm i opasan (loša cesta). Oprezno se spuštamo i pred sam kraj spusta nam izletava kamion na cestu sa sporednog puta. Moram priznati da je bilo gusto, no uspjel sam se zaustaviti na vrijeme i ne zaletiti se u njega.
Nastavljamo dalje prema Furnitzu i FaakerSeeu. Dolazimo tamo oko 14:30 i sve vrvi ljudima, masovno se kupaju, odmaraju i uživaju. Ovo je samo jedno od mnogobrojnih jezera koje Austrija ima i ne bi se začudil da više novaca okreću nego mi na našem Jadranu. Prolazimo industrijskom zonom Villacha prema dvorcu Landskron, no dolaskom tamo saznajemo da ne smijemo biciklima gore. Za auto je taksa 5€, motor 2.5€ pješaci free, ali za bicikliste je zabranjeno. Dosta nas je to zasmetalo, no okrećemo se i nastavljamo dalje prema jezeru Ossiacher. Dosta je razvijen paraglajding i postoji par škola gdje se može naučiti i iznajmiti oprema. Blizu je i žičara koja diže na obližnji brijeg – Kanzelhöhe gdje je poletna staza.
Nastavljamo dalje prema centru Villacha i imamo kaj vidjeti. Ovih dana traje Villacher Kirchtag sajam, centar je pun šatora i raznih manifestacija. Napravili smo krug, pojeli nešto i nastavili cestom kojom smo vozili prošle godine u smjeru Arnoldsteina. Tu na spustu primjećujem da mi se nešto čudno počelo događati sa stražnjim mjenjačem – nisam mogel prebaciti na zadnje dvije brzine. Mislili smo da je to posljedica kiše od prvog dana i prašine od prethodnih. malo poštelamo i krećemo dalje. Počinje nam uspon prema mjestu Tarvisio (IT) i tu dosta dobrim tempom gazimo (28kmh). Dolazimo do tunela i navigacija nas šalje da ga zaobiđemo, no prolazimo kroz tunel i nastavljamo poznatom trasom dalje. Skrećemo prema Sloveniji i na jednom dijelu se prebacujemo sa ceste na biciklističku stazu koja je napravljena sve do Mojstrane (koliko ja znam). Relativno brzo stižemo u Kranjsku Goru, prolazimo centrom. Brane radi krug po suvenirnicama, ja ga čekam i u jednom trenu me zove na jedan od štandova – degustacija pića 🙂
Probali smo medicu, borovniček i medicu s propolisom koja nam se najviše dopala. Nismo ništa kupili, jer nismo imali gdje to voziti i krećemo prema smještaju. Na pola puta mjenjač kompletno otkazuje poslušnost i tu smo skužili da je sajla pukla, prebacili smo ručno u zadnju brzinu i nastavljamo još tih 3km – sva sreća pa je bilo nizbrdo.
U sklopu smještaja imali smo i bazen i šteta bi bila da ga nismo isprobali. Mogu samo reći da je voda bila brutalno hladna a razlog tome je da je direkt s izvora išla voda putem crijeva u bazen 😀
Otišli smo do obližnje Gostilne (isti vlasnik) i pojeli nešto za večeru, nakon koje smo se spakirali jer nas sutradan čeka vožnja na Mangart i Vršič, te povratak doma sa autom.
Peti dan
Budimo se u pola 7 završavamo pakiranje, sve stvari trpamo u auto i taman je pola 8 kada serviraju doručak u apartmanu. Kvalitetno smo se najeli i krećemo autom do Kranjske Gore gdje već utabanom stazom krećemo put Tarvisia i nastavljamo u smjeru Boveca. Na tom odvojku počinje lagani uspon i penjemo se sa 700mnv na 1156mnv (prijevoj Predil). Putem prolazimo kroz Riofreddo, Cave del Predil – rudarski centar – prvi zapisi o rudarenju datiraju od 1327. godine.
Put nas dalje vodi do jezera Rio gdje smo napravili kratku pauzu, okinuli koju fotku i nastavili dalje sa usponom na Predil. Nismo ni računali na taj prijevoj.
Za ovu rutu nisam baš nekaj planiral (istražival koliko su dugi usponi i koliki je prosječni nagib) već smo samo naklikali rutu i išli to odvoziti. Marko, kak je bil doma je malo istražival i rekel je da uspon na Mangart počinje sa 700mnv i ide do 2000mnv. Taj podatak nas je malo zabrinul s obzirom da kad smo stigli na Predil smo vidjeli da smo na 1156mnv, kaj znači da se moramo negdje spustuti na 700m i započeti sa usponom. Uspjeli smo malo u hodu istražiti i službeno uspon na Mangart počinje u mjestu Log pod Mangartom koji je na 700m a mi smo počeli sa usponom na 1100m.
Na početku smo imali nagibe i do 15% koji su se kasnije smanjili na 10% dosta je bilo toplo i uspon smo odrađivali bez nekih većih problema. Na jednom dijelu uspona postoji rampa gdje se plaća Eko renta u iznosu od 5€ za motorna vozila. Ta ideja uopće nije loša s obzirom da treba održavati tu cestu s vremena na vrijeme a i s druge strane malo se smanji promet. Tu je važno napomenuti da je cesta dosta uska i da ima puno serpentina i treba paziti, pogotovo na spustu. Dolaskom na vrh Mangarta vidimo da nema nikakav dom ili planinarska kućica (tu u okolici ceste) no pogled koji nas je dočekao bio je očaravajući. S jedne strane pogled na jezera Superiore Di Fusine i Inferiore Di Fusine a s druge strane pogled na razno razne vrhove.
Na spustu smo uživali koliko se dalo zbog uske ceste, tuneli su nas malo dekomodirali s obzirom da nismo imali svjetla sa sobom, a unutra nema osvjetljenja. Vozi se po mrklom mraku i samo se nadaš da na cesti nema nikakvih rupa koju bi mogel pogoditi. No, preživjeli smo tunele i nastavljamo sa spuštanjem. Jednom prilikom bilo se potrebno zaustaviti, no to nisam mogel napraviti, kočnice su opet stigle do graničnika i ne hvataju disk u mjeri u kojoj bi to trebale raditi, uspijem nekak stati i ponovno štelam te jeb..e kočnice. Dolazimo do mjesta gdje smo započeli sa usponom i nastavljamo sa spuštanjem u smjeru Boveca kojeg zaobilazimo jer je odvojak za Soču i Trentu prije samog mjesta. Fali nam vode, nismo točili u mjestu (malo nas je spust ponesel) i već je “lagano” vruće. Napadamo prema Soči, dolazimo do table naselja, a “centar” je još daleko ispred nas, na putu nalazimo izvor gdje točimo vodu i “čekamo” taj centar da negdje sjednemo i pojedemo nešto. Stajemo u restoranu Andrejc gdje smo odradili ručak i teško nastavljamo dalje sa usponom (ohlađeni i taman jeli 🙂 ). Trenta nam je nekak brzo došla a s time i uspon na Vršič. U prvom zavoju pojavila se neka brojka 50, nije mi bilo jasno kaj predstavlja, dok nismo došli na drugu serpentinu kad ono 49 i tak do vrha. Za razliku od Stelvia ovdje je taj broj predstavljao broj serpentina na usponu i spustu, to nas je malo zbunilo, no kak god, morali smo to odvoziti. Radili smo tu pauze po potrebi. Brane je imal problema sa blokejama, Marku je išlo malo teže, meni na početku teško, ali dalje je krenulo samo. Nakon sat i pol dolazimo na vrh Vršiča. Nema se baš kaj posebno vidjeti, ima planinarski dom malo prije samog prijevoja, par ovaca na ispaši. Za razliku od pred 4 tjedna, vrijeme je bilo super (sunčano) i bilo je čak i dosta auta gore.
Krećemo na spust prema Kranjskoj Gori, dečki nisu svjesni kaj ih čeka – loša cesta, tlakavci na svakoj serpentini. Već nakon par zavoja pokazuju da im se to ne sviđa, no moramo to odraditi. Stajemo u dva navrata na spustu, prvi put da odmorimo ruke a drugi put kod Ruske kapelice. Brane i ja smo otišli pogledati kak to izgleda. Kapelica je napravljena u spomen ruskim vojnicima koje zamela lavina kada su rekonstruirali cestu na Vršič.
Spust nas dalje vodi do jezera Jasna gdje radimo kratku pauzu i “močimo” noge 🙂
Dolaskom u Kranjsku Goru završava naš krug od 108km i 2676m visinske.
Zaključak (u natuknicama)
- 5 dana,
- 4 dana na biciklu,
- “samo” 388km
- 9250m visinske
- 11 alpskih prijevoja
- vrijeme na tim prijevojima se doslovce može promijeniti u samo pola sata i sa sunčanih 25-30° vrijeme se promijeni na kišu i 8°C – sukladno tome treba procjeniti koju opremu nositi sa sobom (windstopper i čak proljetno/jesenske rukavice su neizbježna oprema na spustevima).
Panorame
Video
