Ni da, ni ne – pjesma koja govori o ničem, a ima odgovor na sva pitanja 🙂 Zadnji dan u mjesecu kolovozu odlučil sam provesti na biciklu i to ni više ni manje nego u Karlovcu. Bilo je tu, kao i obično, raznih kalkulacija – od kud krenuti, koliki krug odraditi. Start rute, umjesto od doma, napravil sam od ujaka (skratil rutu za 110km u startu), no unatoč kraćenju rute opet je bila poštena kilometraža za taj dan.
Rutu sam započel već poznatim putem, gdje sam 2010. godine “doktoriral”, kroz Črnkovec, Selnicu, Mičevec do Zagreba i dalje starom karlovačkom prema Ozlju. Osim prekrasnog pogleda ujutro, sve do Krašića se nisam zaustavljal. Prometa skoro pa i nije bilo. Izdvojil bi tu “susret” sa ekipom koja se vraćala s neke fešte (cca 8h ujutro), zaobišli su me lagano, usporili na moju brzinu i započeli razgovor. Zanimalo ih je kak imam volje klačiti uopće bajk, pa kak imam volje tak rano iti na bajk. Mene je zanimalo kaj imaju od alkohola (jer su vidno bili u šusu 😀 i osjetile su se pare iz auta) – nisu mi mogli dati odgovor, samo sam im tak rekel da im ni ja svoje razloge nemrem opisati, no skužili smo se. Za to vrijeme, već se lagano iza njih našlo par auta, “zagrebački stil” – sjeli na trube i tu se razilazimo, dečki nastavili svojim putem a meni taman dolazi skretanje za Krašić.
Tu sam se prisjetil davne 2012. godine, kad sam bil mlad i manje lud (bar mi je to manje ljudi govorilo).S Nikolom i Lukom sam se zaputil za Žumberak i kak smo u to vrijeme gledali samo kilometražu, a ne i visinsku, kratimo 3km ali smo dobili 300m više visinske 🙂 umrli smo na usponu prema mjestu Slavetić. Za sve vas koji planirate na Žumberak, definitivno kroz Krašić, ni slučajno kroz Petrovinu i Slavetić 🙂
— Da ne ispadne ovdje da pekmezim ili kaj, taj put bila je planirana ruta od 240km s usponom na Žumberak (800 i kusur metara visine + naši domaći bregi koje smo imali na početku i na kraju) a nije se još toliko vozilo i nije bilo toliko kondicije ko sad 🙂
Skretanjem prema Krašiću, idem na još manje prometnu cestu, no odjednom samo auto za autom i svi voze bajkove, već standard, ekipa trubi, pozdravlja. Mislim da je bil neki event na Japetiću ili nešto. Relativno brzo dolazim do Krašića, radim kratku pauzu za slikanje i krećem prema Ozlju, gdje me odmah na početku čeka uspon kroz šumu (asfaltiran, friški zrak – ma milina). Kroz Podbrežje i Zajačko Selo dolazim do Ozlja, gdje se nalazim s Martinom.
Ozalj
Stari grad Ozalj izgrađen je na litici iznad rijeke Kupe koja na tome mjestu izlazi iz sutjeske i ulazi u otvoreniju dolinu. Ovdje su se u prošlosti i danas križale prometnice prema Žumberku, Pokuplju i Dolenjskoj (Slovenija).
Grad je samo 15-tak kilometara udaljen od Slovenije: s gradovima Metlikom (oko 15 km), Črnomljem (oko 30 km) i Novim Mestom (oko 35 km) dobro je cestovno i željeznički povezan.
Nakon što smo obišli stari grad Ozalj, kroz Erjavec dolazimo u Jaškovo kod restorana Papalina smještenog tik uz rijeku Dobru. Uz restoran smješten je i stari mlin te postoji uređeno kupalište.
Prelazimo preko drvenog mosta preko rijeke Dobre, te uz njezin tok vozimo kroz Zadobarje, Tomašnicu, Donje Stative i Brajak brdo sve do Novigrada na Dobri.
Novigrad na Dobri
Iznad rijeke i mosta preko Dobre, na povišenom položaju da bi sve nadzirao, ali i bio viđen sa svih strana, stoji Novigrad, povijesna utvrda podignuta u XIV st. zapadno od Karlovca. Svakome tko bi ju ugledao morala je ulijevati strahopoštovanje. Doista, zidine i kule morale su izgledati nepobjedive, a svakako su to i bile. I nisu ih osvojili nadmoćni neprijatelji nego su pale u prvom redu kao žrtve povijesnih okolnosti. Sve donedavno stari grad Frankopana, Novigrad, je bio zapuštena ruševina. Dosadašnja obnova barem je donekle vratila, ako ništa drugo, njegove osnovne gabarite i ponovno ga učinila prepoznatljivom točkom u krajoliku kamo je lijepo doći.
Zanimljivo je da sam tu mjesec dana prije ovog obilaska prolazil tik uz Novigrad na Dobri, a da ga nisam ni primjetil, doslovce sam prošel na 200m od njega – možda je brijeg bil taj koji mi je odvratil pažnju (u sjećanju mi je da sam kratil, ko i obično, rutu i zaobišel Duga Resu i išel prečacem do mjesta Jarče Polje i znal da je tu negdje ali ne i točnu lokaciju).
Ovaj put napravili smo obilazak Novigrada, napravili kratku pauzu, prigrizli nekaj, poslikali i krenuli dalje uz rijeku Dobru. Kroz jarče Polje, Protulipu dolazimo do Zvečaja i rijeke Mrežnice. Nekak sam malo slikal na tom potezu – možda zbog toga kaj je bilo 115km iza mene 😀 Produžili smo još malo dalje i došli u mjesto Donji Zvečaj, gdje smo u restoranu DP napravili pauzu za ručak – grill plata (super hrana, brza posluga). Obično kad se čovjek najede, teško je krenuti bilo kaj raditi, a nas je odma dočekal manji uspon na putu prema Belavićima, tak da je to bilo još dodatno opterećenje 😀
U Belavićima prelazimo preko Mrežnice, prolazimo pokraj kupališta i kampa “Slapić” i nastavljamo s desne strane doka Mrežnice sve do Mrežničkog Varoša gdje skrećemo desno prema Belajskim Poljicama. Tu dolazimo na rijeku Koranu.
Rijeku Koranu pratimo sve do muzeja Domovinskog rata (Turanj).
Turanj
Na južnim prilazima gradu Karlovcu, između državne ceste Karlovac-Slunj-Plitvice-Split i rijeke Korane, u prigradskom naselju Turanj, nalaze se ostaci austrijske vojarne, svjedok zanimljive i bogate vojne prošlosti grada Karlovca. Povijest Turnja vezana je uz nastanak karlovačke tvrđave. Podiže se u isto vrijeme kada i tvrđava, kao predstraža tvrđavi i zaštita mostovima preko rijeka Korane i Mrežnice.
Ratna zbivanja u Domovinskom ratu potvrdila su Turanj kao predstražu Karlovaca. Na Turnju su hrvatski branitelji zaustavili i slomili pokušaje zauzimanja grada, tu su vođeni brojni pregovori o uspostavljanju primirja, vršile se razmjene zarobljenika, prihvaćali izbjegli i prognani. Turanj je za Karlovčane simbol pobjede, povratka i novog života na ratom opustošena područja.
Na mjestu vojarne danas su ostaci objekata oštećeni ratnim djelovanjem u Domovinskom ratu, kasnije dodatno devastirani. Na prostoru oko objekata smještena su sredstva borbene tehnike iz zbirke oružja i vojnih vozila Domovinskog rata.
Za kraj obilaska ostao je sam Karlovac, kroz kupalište Fogino, trg bana Josipa Jelačića i park završavamo u “Slatkom centru” na punjenju baterija – palačinke sa nutellom 🙂
Ovime završava obilazak Karlovca i Martina nastavlja u smjeru Ozlja, a ja važem kud doma – stara karlovačka ili kroz Pisarovinu. Pala je odluka da idem kroz Pisarovinu, Vukomeričke Gorice, Veliku Goricu do ujaka. Ova ruta bila je malo nadobudna, moram priznati, dosta uspona nakon same Pisarovine, sunce je bilo dosta jako, puno sam gubil tekućine pa je trebalo svako malo stati i točiti vodu. Prolazim kroz Donju Kupčinu, gdje smo jednom prilikom bili na vatrogasnoj skupštini i odma mi se odvrtil cijeli film koliko smo se imali s autom voziti kad smo dolazili tam 🙂 Bregi ko da su nicali jedan za drugim, nikad kraja i nakon dugo dugo vremena, konačno dolazim do Vukomeričkih Gorica (gde imam gorice, tj. šumu već sad) nakon čega je uslijedil pošteni spust, najveći bregi bila su dva nasipa na oteretnom kanalu 🙂 Usput sam stal kod Lukavca, malo u Velikoj Gorici i završil vožnju kod ujaka.
