Misija
S vremenom svrha odnosno misija stranice počela se kristalizirati – Potaknuti Vas čitatelje da sami sjednete na bicikl, bilo da se radi o kratkim rutama u blizini Vaše kuće ili o nekim više dnevnim ili čak više mjesečnim putovanjima.
Kroz opise odvoženih ruta, s priloženim rutama te opisom opreme olakšati Vam prve korake u svijetu biciklizma.
U današnje se vrijeme bicikl sve više koristi kao prijevozno sredstvo, pa ne čudi činjenica da se sve više i više putovanja odradi upravo na biciklu. Moja strast prema vožnji počela je 2010. godine kada sam za vrijeme studiranja u Zagrebu nabavio bicikl marke Centurion – prvenstveno za vožnju od studentskog doma do fakulteta. Uz te svakodnevne vožnje po gradu, ubacio sam tu i tamo pokoju vožnju oko Jaruna – maksimalno dva kruga (13 km). Jednom prilikom zaputili smo se Luka, Tomislav i ja na vožnju oko Jaruna, totalno bez plana. Nakon, ni sam ne znam kojeg kruga, Tomislav je u jednom trenu pogledao na sat i vidio da je u stisci s vremenom i da mora biti uskoro na drugom mjestu, tu završavamo vožnju. Kako je to bilo vrijeme kad je sva oprema za bicikl bila relativno skupa, nismo imali svi ciklokompjutere, pa nismo znali koliko se odvozilo. Drugi dan, kad smo se našli na fakultetu, Tomislav je spomenuo da smo odvozili ukupno 60 km – danas to i nije tako impresivno, ali u to vrijeme, kad smo tek počeli voziti to je bila dosta velika vožnja. Ta vožnja i taj čarobni podatak o kilometraži me ponukao da odvozim od Zagreba do doma – cca 54 km sa “par” uspona. Tako je i konačno pao plan – krećem biciklom do doma.
Krenuo sam dosta rano kako bih izbjegao sunce koje je bilo dosta jako za to doba godine. Na samom početku uslijedila je vožnja kroz zagrebačku gužvu, prolazim Sesvete i mislim si, to je to, sad nemam brige sve do doma. Dolaskom do Breznice uslijedili su mi “valovi” koji su sav gušt vožnje do doma poništili. Dolazim doma mrtav umoran s grčevima u nogama. No ono najvažnije je da u takvim situacijama ne pokleknete i ne odustanete. Svaka nova vožnja, svaki novi kilometar pomicanje je granica. Zadovoljstvo koje Vam pruža svaki uspon kojeg odradite, vožnja koju završite je neprocjenjivo.
U to vrijeme kad sam počinjao s vožnjama, nisam imao baš previše opreme, točnije ništa više od samog bicikla. Krpao sam se s raznoraznim torbama/ruksacima, pamučna odjeća, sve što mi se u ovom trenu čini nezamislivim. Ali nemojte da vas to pokoleba u vašem cilju/misiji, svi smo mi počeli s nečim malim i s vremenom nadograđivali – tijelo kondicijom, bicikl opremom, odjeću, obuću. Smatram da su za početak volja i bicikl najvažniji, eventualno još neka osoba sa istim/sličnim ciljevima, pa da zajedno vozite.
Što se tiče pomicanja vlastitih granica izdvojio bih 2 pothvata koja sam odradio bez neke kondicije i recimo to tako u “lošem” izdanju:
1. Kajkavijana 2014. godine
– Na nagovor prijatelja, bez MTB bicikla prijavljujem se na Veliku kajkavijanu (260 km, preko 5500 m visinske u jednom danu). Trenirali smo koliko je to vrijeme i oprema dozvoljavala. Par dana prije utrke iznajmljujem MTB bicikl i evo me na startu te utrke. Kretalo se u ponoć i imali smo 24 sata da dođemo nazad u cilj. Bilo je tu borbe s hranom, grčevima u nogama, na samom kraju i s umorom, no nakon 23 sata prolazimo kroz cilj.
2. Kroz sedam država – Biciklom do Švicarske.
– Ekipa od troje prijatelja sprema se biciklima do Švicarske, od opreme nismo imali baš nešto, no istražujemo i kupujemo sve potrebno. Da bi dodatno zasladili putovanje odabiremo rutu koja polazi Alpama – na putu imamo 3 HC alpska prijevoja (Stelvio, Flüela Pass, Ofen pass). Za vrijeme tog putovanja, moj bicikl oprema i ja ukupno smo imali 160 kg. Samo za neku referencu – Stelvio je uspon duljine 23 km gdje sa 850 m nadmorske visine vi pedalirate sve do 2758 m nadmorske visine.