Dan je peti, čeka nas uspon na Stelvio, no zbog prethodnog kraćenja puta imamo 60km do Prata gdje počinje sam uspon. Krećemo iz pansiona u Gagazonu u 6h ujutro, početna visina nam je cca 305mnv, dok je visina na koju se trebamo popesti 2758mnv. Započeli smo više nego odlično, imali smo dobar tempo do Prata. Većinu puta vozimo po biciklističkoj stazi – Val Venosta cycling track.
Val Venosta cycling track: Resia – Merano
Start: Passo Resia (1,504 m) End: Merano (330 m) Length: about 86 km
Characteristics: asphalted cycling track, short passages on field tracks and side roads in a protected area
Train & bicycle: regional trains of the Val Venosta with limited bicycle capacity stop in: Malles, Oris, Lasa, Silandro, Castelbello, Naturno, Merano.
Prolazimo sva navedena mjesta, dobar dio staze prati rijeku Etsch, jedan dio staze ide kroz voćnjake – gdje smo na mjestima imali besplatno tuširanje prilikom zalijevanja voćnjaka :).
Oko 10h stižemo u Prato, planiramo napraviti kratku pauzu uz kavu, no odlučujemo samo stati u dućanu i opskrbiti se namirnicama za put i krećemo na uspon. Izlaz iz samog mjesta je dosta misteriozan i strašan – dvorište puno oslikanih lubanja, kostura — creepy.
Uspon iz Prata na Stelvio može se podijeliti u tri sekcije.
Na prvoj sekciji koja traje sve do mjesta Trafoi teško je uhvatiti tempo, jer se profil (nagib) mijenja svako malo. Mi začuđujuće brzo dolazimo do Trafoia i tu smo se malo opustili – radimo pauzu da nešto pojedemo i da se poslikamo sa bannerom našeg sponzora. Krećemo dalje, gdje počinje druga sekcija.
Druga sekcija je kroz šumu i tu su teži usponi – čak i do 14% nagiba. Tu smo lagano umirali, natovareni dosta i s nedostatkom manjih/lakših brzina, dosta je teško/nemoguće održavati kadencu i počinjemo sve češće raditi pauze. Kod neke kućice radimo pauzu i srećemo neke ljude iz Nizozemske (isto su radili pauzu – samo kaj su bili s autom :D) – jedan od njih je 4 puta bil na vrhu s biciklom, onak nadobudni prime Vranca i pokuša ga dići, ali ne uspijeva mu prvi put 🙂 Nakon drugog puta uspijeva malo odići zadnji kraj i pita kaj sve vozimo – tu smo se našalili da putem skupljamo sve kamenčiće kaj su uz put za uspomenu 🙂 Nastavljamo dalje, izvora nije bilo na tom dijelu (ili ih nismo vidli) i polako nam zaliha vode ide kraju.
Izlazimo iz šume – tu počinje zadnja sekcija i traje sve do vrha. nalazimo neki restoran, obnavljamo zalihe vode i krećemo dalje. Zadnji dio dosta je težak, ne fizički, koliko psihički – vrh je doslovce pred nosom, no do gore je cca 7km i “bezbroj” serpentina. Uzimali smo dosta pauza na usponu (veliku većnu sam ih ja iniciral, jer sam se relativno brzo umaral pokušavajući održati kadencu). Zadnjih 2km do vrha se odvajamo, Brane i Marko su nastavili bez pauze dok sam ih ja radil ko i prije.
No uz sva ta stajanja dolazimo do vrha, slijedi presvlaćenje u suho, kupnja suvenira, naslikavanje (s biciklom, bez bicikla, s klubskom majicom, s force majicom… 🙂 ) Poslikali smo se i sa bannerom našeg sponzora Knauf Insulation iz Novog Marofa, koji je dugogodišnji sponzor kluba BK Maraton.
Suma sumarum (Prato – Stelvio) – jednom riječju – neprocjenjivo (za sve ostalo tu je Mastercard 🙂 ).
Krećemo lagano prema današnjem cilju putovanja – Santa Maria, no da bi došli do tamo imamo ni više ni manje nego još jedan prijevoj (svega 20m uspona) – Umbrail pass (Granica Italija – Švicarska). Taj prijevoj ubraja se među opasnije ceste u Europi. Nema zaštitnih ograda (za razliku od Stelvia), na mjestima je cesta uska da se ne mogu dva auta mimoići, dosta serpentina. Dosta oprezno pristupamo navedenom spustu, koji nas vodi direktno do našeg današnjeg cilja – kamp Pè da Munt.
Dolaskom u Švicarsku počinje veselje, nakon što smo se smjestili u kampu odlazimo u grad nešto pojesti. Sjednemo u restoran u sklopu hotela Crusch Alba, konobarica ne dolazi dobrih 20ak minuta, odlazimo unutra da vidimo gdje je zapelo. Imaju gužvu i konačno nalazi vremena da nam donese jelovnike i opet čekamo da dođe uzeti narudžbu, no nema je uopće van. Putem smo vidjeli da ima u ponudi dnevni meni za 27CHF u jednom restoranu. Odlučujemo, idemo tam. Dođemo, tam, konobarica veli da je kuhinja zatvorena, ali da nam može ponuditi neku salatu (ne znam točan naziv – no trebala je biti salama, sir i neko povrće). Pitamo kaj je sve unutra, slegne s ramenima, pitamo kollika je porcija, opet slegne s ramenima. Odlučili smo uzeti barem to, jer bolje išta nego ništa. Donese nam 3 salate, svega je bllo, samo ne salame i sira 🙁 Pojedemo to, i na to dolazi gazda, pita kaj je bilo, jel bila ok salata… Na to mu odgovorimo da smo imali naporan dan i da nam treba nešto konkretno. Saslušal nas je i rekel je da nam može ponuditi sendviče (uopće smo zaboravili pitati za cijenu), uzimamo ih, kad ono sendvič ala hamburger s plitvičkih jezera, dvije šnite kruha, kriška sira i dvije kriške šunke. Kak smo bili gladni, pojeli smo to, zatražili račun, kad ono šok – 70CHF za 3 šalate, sendviča i pive (puke). Po meni to je sramota za tak neki restoran – jasno je da je u CH standard viši i da su cijene veće, no ova usluga i ponuda daleko su bile od razine na kojoj bi se to očekivalo da je. Radi se o hotelu Alpina (Santa Maria val Mustair).
p.s. Slika s večere nemam, iako ovo bi bilo bolje da se snimalo…
Nakon “obilne, zasitne i jeftine” večere vraćamo se u kamp, jer nas sljedeći dan očekuju još dva prijevoja (svaki iznad 2100mnv)
Kak to Siniša veli – Švicarska je zemlja gdje teče med i mlijeko, samo je zaboravil reći da pri tome ostaneš bez hlaća 🙂