Dogovori za ovaj brevet krenuli su davno i plan je izglasan da vozimo kao ekipa iz kluba. Kad vozimo grupno, pravilo je da se tempo prilagodi da odgovara svima u grupi.
Moram priznati da ni breveti nisu više kak su nekad bili. Glavna cilj breveta je druženje i uživanje, a u zadnje vrijeme sve se svodi na tiskanje i hvatanje nekih vremena.
Ruta je već više manje poznata i tu možda mala zamjerka organizatorima jer se “siluje” jedna te ista cesta kroz više evenata i kroz više godina. Također jedan od ciljeva breveta je da bude raznolik i da ljudi koji dolaze vide svaki put nešto novo i da imaju razlog doći ponovno odvoziti.
No, krenimo mi na opis 🙂
23. travnja, vrijeme od dan prije nije bilo bajno, a ni za subotu nije najavljeno nekaj ekstra super, no, tu smo, na startu breveta kod Stare Vage u Varaždinu. Već standardno, dosta je poznate ekipe iz svih krajeva. Ispija se kava koju su dogovorili organizatori ( nismo svi, neki su malo kasnili, pa nije bilo vremena za kavu ).
Ruta nas vodi kroz grad – pokraj željezničkog kolodvora i stadiona. Dosta smo velika grupa – čitaj: dugi i široki i auti nas teško obilaze. Dolazimo do prvog filtera – uspon na Varaždinske Toplice. Uzimamo svoj tempo i lagano se formiraju manje grupe za dalje.
Sljedeći filter nam je Kipišće – cesta od Možđenca do Sudovca.
Poslije Sudovca imamo EKG teren do Breznice, malo gore, malo dolje 🙂 Tempo je dobar, kratka pauza na prvoj kontrolnoj točci u Kračevcu ( ujedno i jedina “živa” kontrolna ).
Glavnom cestom vozimo do skretanja prema Podrutama. U tijeku su bili radovi, pa jednu dionicu imamo frezanu cestu – idealno za razbijanje bubrežnog kamenca 😀
Kod škole u Podrutama srećemo braću Bogoviće, nažalost imali su pad, zbog naglog kočenja u grupi i nisu mogli dalje nastaviti vožnju. Uspon na Belu imamo iz smjera Podruta i prvi dio je baš posebno zabavan – 14% nagiba. Tu srećemo Filipa, Krunu i Ozrena koji nam se pridružuju za dalje.
Cesta na Beli je zrela za obnovu – nažalost nema dionice gdje nije ispucan asfalt. Očito posljedica tolikih kamiona koji tuda prolaze.
Nakon spusta skrećemo prema Margečanu, Ivanečkoj Železnici gdje nas čeka uspon na Prigorec i Žgano vino koje je druga kontrolna točka na brevetu.
Spomenuo sam na početku da vrijeme nije baš bilo idealno dan prije – padala je kiša. To znači da su svi ovi usponi koje smo do sad vozili bili malo slinavi i mokri. Kasnije saznajem da je Tom imao pad na spustu s Žganog Vina. Dosta je zeznuta ta cesta jer je uska, dosta strma, a penjali smo se po njoj gore i spuštali.
Spuštamo se u Ivanec i ravnim dijelom idemo prema Trakošćanu, našoj trećoj kontrolnoj točci.
Još malo hupsera, ekipa je lagano nestrpljiva, imamo preko pola udaljenosti odrađene, a još nismo stali nigdje na kavi – ne, nismo mi tu bili ono koji su ganjali vrijeme, već smo imali dogovorenu pauzu u Đurmancu.
I ovako je to izgledalo:
Odradili težak zadatak i punih trbuha krećemo prema Krapini i najslađem usponu na cijelom brevetu – dame i gospodo ( bubnjevi molim ) — Trški Vrh
( nestala mi negdje slika s vrha 😀 )
Uglavnom, uspon nije ništa posebno, ali čar je da je početak na nekih 18% i onda ima još par hupsera od kojih je jedan isti ili gori nego taj početak.
Takav je teren sve do Mihovljana nakon kojeg imamo ravnicu s vjetrom u prsa prema Mariji Bistrici.
Stali bi inače u Mariji Bistrici, no oblaci i lagane kapi kiše su nam rekle nema stajanja. Uspon na Vinski Vrh, Konjšćina, stajemo nakratko u Novom Marofu natočiti vodu i vozimo prema zadnjoj kontrolnoj točci – pil u Beletincu. Slikanje i preko Ilije dolazimo u Varaždin do Stare Vage.
Stavljam link na službene slike koje su objavili organizatori – BBK ASI: Slike