Colle del Nivolet bio nam je skoro pa na samom vrhu liste za odvoziti. Nakon što smo vidjeli da je Roberto Setnik vozio istog u sklopu Alpe4000 breveta i pun Instagram slika, to mora da je nešto dobro.
Tu je bilo jako teško pronaći smještaj, tražili smo u više mjesta i sve je bilo tako – ili loša lokacija ili loš smještaj. Tražio sam malo dalje, da nismo odmah na početku uspona i da imamo opciju da odvozimo još nešto. Nalazim u Locani smještaj, ali mi je problem da nemaju parking ni opciju punjenja auta. Skoro pa smo i odustali od tog smještaja da bi ga na kraju uzeli jer je to bilo jedino normalno.
Krećemo iz Aoste, ranije ujutro nego smo planirali jer je plan da odvozimo Nivolet.
Dolazimo u Locanu, nalazimo veliki parking, spremamo se za vožnju i krećemo na uspon.
Sjećate se Sustenpassa, dužine 17km i “najduži uspon”? E, pa danas nas čeka samo 41 kilometar 😀 😀
Colle del Nivolet
Jedna od najviših cesta u Europi, smještena duboko u srcu nacionalnog parka Gran Paradiso.
Izgradnja izvorne ceste započela je 1953. godine i trajala je punih 10 godina. Uspon je sve samo ne jednostavan – prosjek od 6% s dužinom od 40km – četrdeset kilometara!! Nakon 14 prijeđenih kilometara, odmah po izlasku iz mjesta Noasca, dolazimo do prvog bombončića – 4 serpentine s prosječnim nagibom od 14%.
Prije tunela skrećemo lijevo na servisnu cestu. Servisna cesta je bila u dosta lošem stanju tamo 2017. godine ( izvor YT kanal ), no kako je tuda prolazio Giro 2019. sada je to na novo sređena cesta.
Cesta nas vodi uz rijeku Orco, scene kao iz filmova – veliko kamenje, slapovi.
U Ceresole Realeu smo iskoristili priliku da napunimo bidone, čeka nas još 18 kilometara do vrha. U početku je cesta šumovita ali ubrzo, možete osjetiti pravi osjećaj prirode – slapovi, planinski vrhovi i divlje životinje.
Nadvili su se neki oblaci i nagoviještali kišu, no na svu sreću na cijelom usponu imali smo tek pokoju kap kiše.
Dolazimo do brane i jezera Serru nakon njega jezero Agnel i nagibi se tu lagano počnu dobro osjećati – 10%, ali uz vjetar koji puše, čine se puno strmijim. Pred sam vrh dolazimo do vidikovca s kojeg se otvara neopisiv pogled na ova jezera koja smo prošli i na okolne planinske vrhove. Na vidikovcu srećemo jednog biciklistu i kroz razgovor saznajemo da je on tu u Torinu kao student, došao vlakom iz Torina do Ivere i krenuo od tamo na uspon na Nivolet. Ovisno o vremenu plan mu je bio ili nazad do Ivere ili bicilom do Torina ( nekih 160km ukupno ).
Kratku pauzu radimo na vrhu, preskačemo spuštanje do jezera na drugoj strani i krećemo polako prema apartmanu.
Stajemo na kavi, opet u Ceresole Realeu, probali smo i neki domaći desert, ali to je bio fail, tvrdo ko kamen.
Dolazimo do auta, odlazimo do smještaja ( Camere’d Aria ) gdje su nas dočekali Rosita i Mattia. Već samo taj prvi kontakt bio je pokazatelj da smo odabrali brutalan smještaj – garaža za bicikle, sav alat na raspolaganju, izotonik, čokoladice, proteini.
Uzimamo stvari i nosimo ih u sobu, po dolasku ostajemo opet pozitivno zatečeni – soba prekrasno namještena, sve uredno, čisto. Ono što je još fascinantnije, Mattia i Rosita su kupili tu kuću i sami su projektirali preuređenje i imaju prirodno izmjenjivanje zraka bez klime u sobi – po ljeti se prirodno hladi, po zimi prirodno grije. Prozor nismo imali uopće potrebe otvarati.
Predlažu nam restoran za večeru i odrađuju nam rezervaciju – mi dolazimo samo na gotovo 🙂
Po povratku u apartman koristimo priliku da porazgovaramo s našim domaćinima i ispitamo teren za sutrašnji dan. Imao sam rutu do “neke” brane, to je bilo nekih 12km u jednm smjeru i to je bila opcija za vožnju na dan odlaska, a kako smo Nivolet odvozili prije, otvorio nam se cijeli dan za vožnju. Mattia nam je napravio prijedlog neke rute koja uključuje Lago di Tellecio i Pian del Lupo. Mattia dosta često, pa čak i u zimskim mjesecima zna voziti na Teleccio i samo je rekao: “Teleccio – uhhhh, very strong climb from start. At the end is most hardest part with bad road”.
Lago di Teleccio & Pian del Lupo
Postoje usponi koje ne voziš radi prirode, pogleda i uživanja. To su oni “pravi” usponi za “prave” bicikliste. Znate, Monte Zoncolan (iz Ovara), Mortirolo (iz Mazzo di Valtelina) i onda vam je tu negdje uspon na jezero Teleccio.
Nakon doručka, krećemo na uspon na Teleccio. Vrijeme je ok, ali postoji mogućnost lokalnih pljuskova.
Cesta u dosta lošem stanju, uska, na mjestima radovi, puna šljunka. Ne predstavlja nam to neki problem na usponu, veći nam bude problem za spust.
Prolazimo kroz dva manja naselja. Kako cesta ide kroz kotlinu, cijelo smo vrijeme bili ograničeni pogledima, lijevo planina, desno planina U jednom trenu se otvara, konačno, pogled na branu.
Onaj zadnji, najstrmiji, dio je baš gadan. preko 20% i ne kockice nego kamenčine, toliko neravno da kak sam došel nepripremljen, sam gural tu jednu dionicu. Kasnije sam videl da imamo s desne strane malu betonsku traku po kojoj smo mogli to odraditi, ali to nekom drugom prilikom.
Spust nam je trajal dosta dugo jer smo stajali na par mjesta da propustimo aute i da malo odmorimo ruke i kočnice od konstantnog kočenja ( jednostavno nema mjesta gdje se možete pustiti bez kočenja ).
Sve u svemu, rekao bih da je Teleccio ljepotica i zvijer u jednom pakiranju.
Kratko o brojkama: 12kmuspona, prosječni nagib 10%, ALI ALI ima jednu ravniju sekciju.
Nakon Teleccia, Mattia nas je usmjerio na Pian del Lupo kojeg su 2019 godine vozili na Giro d’Italia.
Uspon je prekrasan, ima jednu kratku dionicu od 18% nagiba. Jedina loša stvar su bili niski oblaci i nismo imali baš neki pogled.
U povratku s Pian del Lupa stajemo u Pont Canevese na kavi i sladoledu. Tu sam inicijalno tražio smještaj i drago mi je da nismo ništa našli. Iako je mjesto veće od Locane mislim da ne pruža ni 50% mogućnosti koje imate u Locani.
Krećemo nazad prema Locani uz konstantni uspon od 1-2% s laganim vjetrom u prsa i pokojom kapi kiše, no na svu sreću, stižemo suhi u Locanu.
Opet smo malo prozujali mjestom, popili kavu u obližnjem kafiću i posjetili jednu trgovina koju vodi obitelj, nešto kao mini opg kod nas gdje možete kupiti domaće proizvode, ali i neka gotova pripremljena jela – kupili neke sireve i domaću žesticu.
Malo nas obuzima tuga jer je ovo zadnja noć ovdje u Locani i sljedeće jutro putujemo na sljedeću lokaciju.
U jednom trenu se otvara, konačno, pogled na branu.
