Ujutro poslije doručka pakiramo stvari, napuštamo naš, dosada, najbolji smještaj i krećemo prema mjestu Sampeyre.
Dolazimo u naš smještaj za sljedeća dva dana i tu je došlo malo razočaranje. Kuća je sređena na novo, no u starinskom štihu, ali nije to to. Nije bilo ni čisto i neki osjećaj nelagode. Po dolasku odmah see spremamo na bajk i krećemo na planiranu rutu.
Colle dell’Agnello
Zaboravljamo da je nedjelja, a ovo poznati prijevoj koji služi kao poveznica Italije i Francuske. Vrijeme je i dalje li-la i ono, pokušavamo iskoristiti maksimum.
Colle dell’Agnello jedna je od najviših cesta u Europi (pročitao negdje da je 3. sad po zadnjim informacijama je 5. ).
Uspon nam počinje praktički od samog smještaja gdje idemo prema Casteldelfinu. Tu smo, na ovom godišnjem, po prvi puta doživjeli da nam ljudi trube i da su nervozni što smo se mi kao biciklisti našli na cesti.
Dolazimo do nekog jezera u mjestu Castello i tu je bilo sve prepuno automobila i ljudi.
Imamo jedan strmiji dio i počinje se nadzirati kraj kotline i početak uspona na Agnello. Ono što se još pojavilo u tom trenutku su tmurni oblaci i praktički nam zaklanjali bilo kakav pogled. Dodatno, temperatura je počela naglo padati, to na usponu baš i ne primjetite sve do trenutka kad stanete.
Uspon je sam po sebi dosta težak, zadnjih 9km je skoro sve preko 10% nagiba. Pogleda nemamo, no peglamo prema vrhu. Za posnimati oblake ne treba vam nikakav timelapse, stavite normalno snimanje i zbog vjetra imate timelapse efekt ( ima scena u videu ).
Na vrhu radimo kratku pauzu za slikanje i priliku da “zagazimo” u Francusku.
Spuštamo se polako prema smještaju i plan je malo prozujati po mjestu, ali nismo imali ništa posebno i spektakularno za vidjeti.
Preporuku restorana koju smo dobili od vlasnika nismo realizirali jer je restroan bio zatvoren i nije imao baš dobre recenzije, odlazimo u obližnju pizzeriju i tamo uzimamo pizze. Što je najbolja fora u istoj pizzeriji je bio i vlasnik apartmana 😀
p.s. ovo nam je bio prvi prijevoj, od nekoliko, na čijem smo vrhu nakratko bili u Francuskoj.
Colle di Sampeyre
U sklopu smještaja imamo dogovoren doručak koji se servira vani u vrtu na otvorenome – zanimljiv koncept, no ne i ponuda koju imamo. Možda smo se samo razmazili kod Rosite i Mattie, ali nije ni približno kao tam.
Imamo još jednu rutu i cijeli dan na raspolaganju. Odmah po izlasku iz mjesta Sampeyre počinje nam uspon pitomom i uskom cestom. 16 kilometara od čega većinom kroz šumu.
Kako smo se penjali sve više otvarao nam se sve bolji pogled prema mjestu od kud smo krenuli. Agnel se nažalost nije mogao vidjeti zbog niskih oblaka.
Sam vrh nije ništa poseban – tabla i neki “spomenik” i to je to. Ne zadržavamo se dugo i krećemo sa spuštanjem na drugu stranu.
Plan nam je kružna ruta. Spust je dosta dugi i prolazimo dosta manjih mjesta. Za taj dan nisu najavljivali baš neko sunce, ali na ovoj dionici ga je baš pržilo. Uz konstantan vjetar u prsa nije bilo trenutka da se na spuštanju opustiš i odmoriš.
Kratku pauzu radimo u mjestu Dronero i krećemo dalje. Prije mjesta Busca skrećemo lijevo u smjeru mjesta Picaso – čeka nas kratki hupser na kojem nalazimo spomenik Marcu Pantaniju. Kratka pauza za slikanje i krećemo dalje. Zadnji dio čeka nas blagi uspon prema smještaju.
Odlazimo opet do grada, zujimo malo po mjestu s obzirom da restorani rade dvokratno i dosta se kasno otvaraju. U tom zujanju odlazimo do neke trgovine koja proizvodi slastice – ništa posebno osim paprene cijene i ok ambalaže.
Jedva čekamo da dođe sutra i da krenemo dalje nakon doručka u vrtu 😀
