Vratili smo se s godišnjeg iz Italije ( za koji sam još dužan opis, no trenutno ne vidim ni približno kad bi to mogel napisati, zapel i sa slikama na FB stranici ).

Dva dana odmora i krećem s treninzima za Memorijal Stjepan Grgac koji se održava u Ivanić Gradu. Sastavni dio treninga su i nedjeljne trening runde koje zbog godišnjih odmora nisu toliko aktivne, odnosno dođe nas dosta malo.

Na jednoj od trening runda sam pričal s Goranom kakve planove imamo i on je tu, uz dosta drugih utrka, spomenul jednu jako zanimljivu – svjetsko amatersko prvenstvo.

Bacil mi je bubu u uho i krenul sam s raznim kalkulacijama.

Prvo je trebalo srediti da se uopće mogu prijaviti jer to nije otvorenog tipa. Nekoliko je načina da si ostvarite pravo prijave:

1) nacionalni ste prvak u državi u nekoj od disciplina ( kronometar, cesta, uspon )
2) odvozili ste neku kvalifikacijsku utrku i završili unutar prvih 20% u svojoj kategoriji
3) da HBS zatraži za vas pozivnicu.

Ove godine mi je naslov prvaka u kronometru “iskliznuo” za 4 sec – bravo Nikola, sljedeće godine imamo ozbiljniji obračun 🙂 Na cestovnoj se utrci nisam baš proslavil, glava je rekla dosta na pola zadnjeg uspona i nije bilo motivacije za tiskanjem.

Kvalifikacijskih utrka u našem kraju ima malo, tj. ja znam samo na Maraton Franja – na kojem nisam bil.

To nas vodi do zadnje opcije, a to je da zatražim od HBS-a pozivnicu. Pripremam mail, šaljem sve podatke i u roku od par dana imam na mailu pozivnicu od gospodina Erwina. Odobren mi je nastup, tj. mogućnost prijave na obje discipline – kronometar i cestovnu utrku.

Primarno mi je cilj bio kronometar – tu imam dosta velike šanse s obzirom na snagu koju imam i na to da mi više odgovara ravnija staza, cestu sam prijavio iako je i na papiru i sama pomisao 143km i 3900m visinaca prestrašna 🙂 Ali šteta da se u Italiju vozim samo na 19.6km kronometarskog kruga.

10 dana prije samog natjecanja dolazi mi Raketa – Merida Warp TT bicikl, direktno iz tima Bahrain Victorious nakon službene mirovine 🙂

Sve treninge odrađujem na njemu, kako bi dobil što bolji osjećaj u zavoje. Dosta se teže upravlja jer je bicikl dosta kruti i u zavojima baca van, pa treba znati jako dobro s njim. Ono što se na prvu vidi da je osjetno brži po ravnici za isti output iz nogu u odnosu na Wiliera – bilo bi full čudno da nema nikakve razlike 🙂

Nastup na svjetskom prvenstvu propisuje da morate voziti u nacionalnom dresu. Kronometarsko odijelu sam nabavil direktno od Questa koji to radi za HBS ( nakon malog natezanja ), dok majicu za cestovnu utrku i krono kacigu posuđujem od Branea ( tnx! ).

Oprema je sad cijela kompletirana i to je to, treba trenirati i spreman sam za nastup.

U srijedu ujutro se pakiram i krećem prema Trentu, nekih 590km u jednom smjeru, radim kratke pauze ( kava, punjenje, ručak ) u Ljubljani i Mogliato.

Po dolasku u Trento smještam se u hotel i odlazim odvoziti jedan krug kako bi videl krug koji me čeka na utrci. I prije dolaska znal sam da je krug dosta tehnički – puno skretanja i rotora ( 10 ravno prolaznih, 4 s prvim ili trećim izlazom ). Isto tako ima i jedan uspon u dužini od 900m s 5% nagibom, nije strašno, ali tu jako pada brzina.

Krug sam inicijalno odradil prejako, trebal sam danas lagano, a sutra ujutro malo jače i probati zavoje kad bude zatvorena staza.

TimeTrial

Ujutro se budim rano, odlazim na doručak nakon kojeg odlazim odvoziti krug prije službenog starta u 9 sati. Nažalost staza nije zatvorena i teško je isprobati stazu uz konstantni promet, dodatno dan prije je bio toliko jak vjetar da je bilo nemoguće voziti jedan dio na aerobarovima koliko je bacalo. Danas ujutro je bilo dosta mirno i bez vjetra.

Meni je start planiran u 16 sati, dosta kasno. Trebalo je odmarati cijeli dan, bez ikakvih šetnji i razgledavanja grada. To je nažalost dovelo do toga da sam konstatno razmišljal o utrci, kak budem odvozil i jednostavno trema i stres su bili preveliki tijekom cijelog dana. Ručak sam imal 3 sata prije starta da se slučajno ne zeznem. Odlazim na start i od planiranih trenažera nije bilo ništa slobodno i ostaje mi opcija zagrijati se na cesti. Dionica je bila dosta kratka i to zagrijavanje nije ispalo kak spada. Malo sam naknap, jurim na start na provjeru bicikla. Preliminarnu provjeru sam odradil dan prije jer imam specifičnu situaciju, zbog visine mogu imati neke drugačije mjere i poziciju, pa bolje to provjeriti prije nego imati problem na samom startu.

Prolazim glavnu provjeru dimenzija i neku termalnu 🙂 Valjda da nema neke mašine unutra 😀

Sad preostaje 10 minuta čekati za start. U tom trenu Boris završava s svojim krugom i dolazi do start zone i priča kak je umrl i kak ga je vjetar ubil na onoj problematičnoj dionici.

Dolazim na rampu, startam prvi u kategoriji ( najstariji u najmlađoj kategoriji ). Sudac odbrojava 5, 4, 3, 2, 1 i krećemo. Kockice, lijevo skretanje, rotor i prva ravnica s pothodnikom. Krenul sam puno prejako, pogledam na Garmin, NP mi je bio blizu 500, puno previše od zacrtanog plana, dolazim do lijevog skretanja koji ima neku udubinu od rezanja i tu dosta usporavam i gubim na izlaznoj brzini, gazim tu da postignem brzinu, već ulazim u rotor, opet kratka ravna dionica pa rotor s prvim izlazom. Tu se otvara jedna manje tehnička sekcija ali s onim usponom od 900m. Brojke su tu i dalje visoke i pokušavam spustiti, ali puls je već bil daleko van kontrole. Na spustu uz vjetar u prsa i dva rotora ( drugi s trećim izlazom ) polako se približavam okretu. Tu je plan bio ili zadržati wate ili pojačati, a ja kak sam od početka krenul prejako, počinjem spuštati wate.

Ne znam kaj se u tom trenutku desilo, ali u glavi sam se ugasil i jednostavno nije bilo više želje za tiskanjem i napredujem ok brzinom ( na mjestima preko 50kmh ) s puno manjom snagom od planirane. Točka na i je bila kad me prestigel Poljak koji je krenul 30 sec iza mene.

Bila je tu još jedna anegdota u zadnjih 2km, ali dobro je prošlo kak je moglo biti. Dolazim u cilj, dvije i nešto minute iza prvog. Prosjek prvog vozača bio nešto malo preko 47kmh, dok sam ja imao 43kmh. Završio sam na 28 mjestu od 54 i totalno u banani zbog rezultata i zbog nastupa kakav je bio, jer znam da to nisam ja.

Ovo je sad već drugi put da mi se događa isti scenarij, a to je da par dana prije na treningu u sličnom trajanju napravim brutalan rezultat ( od brojki, do generalnog osjećaja ) dok na utrci failam.

No, bez obzira na to, ovo je bilo svjetsko prvenstvo i završiti 28 nije mala stvar. Isto tak, kak budem više vremena provodil na TT biciklu budem se naučil bolje voziti na njemu i manje gubiti vremena na glupostima.

Četvrtak je “propal”, odlazim sad do grada da malo razgledam i da pročistim glavu 🙂

Trento je fora gradić s lijepom centrom i par trgova. Nisam sad zapamtil baš puno imena, znamenitosti, no većinu sam uhvatil kamerom i napravil video za YouTube ( link u nastavku ).

U petak se budim bez alarma, prebacujem powermetar na Wiliera, odlazim na doručak i nekak usporeno ( nema sile ) se spremam na bike.

Krećem u smjeru Rovereta po biciklističkoj stazi uz rijeku Adige. Staza osim uz rijeku prolazi kroz razne voćnjake i vinograde. Fora kraj. Kavu na kraju odlučujem popiti u Trentu po povratku.

Navečer opet krug do grada, nema sile, nema limita, zujim okolo. Hotel mi je bio nekih 16min pješice od centra, start utrke je bio na Trento Expo ( slično udaljeno kao i centar ).

U subotu se nalazim s Goranom, Krunoslavom, Bojanom i Petrom na kavi u gradu. U tom trenu dolaze i Boris i Goran s ženama isto na kavu prije odlaska doma 🙂

Radimo kratki dogovor oko feed zona, ruti i kak tko planira odvoziti. Nakon kave odlazim na ručak i poslije se spremam na vožnju, ali ovaj put bez volje. Ne smijem imati nikakav uspon, a nalazimo se u kotlini i sve okolo usponi i pogledi koji su sigurno brutalni.

Odlučujem otići do Trento Doss-a, ali dolaskom na pol uspona vidim da je cesta zatvorena zbog nekog festivala i otvara se tek u utorak – WTF?!?! zatvorili na 4 dana pristup na jednu od top atrakcija u Trentu, okrećem se i odlazim opet jedan dio prema Roveretu, ali puno kraći. Povratak u Trento, stajem u centru na kavi i kroasanu.

Navečer u sobi radim pripremu stvari za trku – gelovi, čokoladice, izotonik, broj, provjera bicikla i odlazim ranije spavati.

E da, smještaj je bil ok, ali madrac koma, full mekani, nikak se nisam mogel naspavati.

Granfondo

Cestovna utrka – 143km, 3900m uspona.

Opis staze:
Samo prvih 10 km je ravno, od Trenta do Aldena, te na početku prvog uspona od 20-tak km do Monte Bondone, koji će grupu odvesti na vrh visoravni Le Viote.
Nakon vrha, bit će prostora za oporavak u sljedećih 20 km spusta koji će završiti u Calavinu. Na tom mjestu počet će međudionica s minimalnim nagibom koja će nas dovesti do početka drugog uspona na Bondone, sa strane Sopramontea.
Uspon je pravilan i vrlo zahtjevan (nagibi su konstantno između 8 i 9%). Na vrhu, na visini od 1557 metara, čeka nas dugi spust prema Lasinu i Calavinu. U tom trenutku, ponovno ćemo proći kroz Terlago prije nego što se suočimo s trećim usponom na Bondone, ali ovaj put do sela Candriai. Na vrhu će biti 13 km do cilja, 10 km spusta i posljednja 3 km ravnicom prema cilju u Trentu, Le Albere quartier.

Bilo je zanimljivo to da je mjesec dana prije eventa organizator snimil video za Granfondo stazu i tu je s njim bil jedan vozač iz Bahrain Victorious tima, igrom slučaja Edo je bil s Markom na istoj utrci, pa mi je Marko prenesel savjet od Eduarda 😀 

Savjet je:

Moja očekivanja za cestu su: NULA! Nemam ja tu kaj raditi i to odvoziti bude uspjeh.

Računam da prvi kroz cilj prolazi za 5 sati i 30 min, a ja budem negdje imal zaostatak od 1h za prvim.

Startali smo po kategorijama, s 3 minute razmaka. Kasnim ( kao po običaju ) s ulaskom u boks i smješten sam na 2/3 grupe. To nikak nije dobro, jer znam taj prvi dio staze, jer je isti kao i za kronometar – rotori, križanja, usponi. Krenuli smo, kak bi to “Seka” rekla – ko da sutra ne postoji. Brojke od starta s kronometra se mogu sakriti – bilo je i momenata s po 800 i 900W 😀 Svaki rotor se kočilo, pa naknadno ubrzavalo i jedva sam čekal da dođemo na uspon. Uspjel sam se i nekaj probiti naprijed ali ne dovoljno da se smiri vožnja.

Za uspon je bil plan zakucati wate i to držati do vrha. Dva tjedna u Alpama pomogla su mi da se posložim u glavi, da znam da je uspon dugi i da od “izleta” u crveno nema ništa osim bržeg odustajanja.

Prvi uspon napredujem dosta dobro, vozim u grupi s dva Belgijanca i tu i tam nekog ulovimo, pa nas drži malo ili otpadne. Na usponu nas prestižu prvi iz sljedećih skupina – oni najjači, ali nema veze, ja imam svoj tempo i to držim.

Pred kraj uspona počinjem se malo znojiti kod kacige i to mi dolazi do lijevog oka, idem to obrisati s rukavicom i pomaknem leću ( ispala mi, a da nisam ni skužil ). Nije baš presretna situacija, ali nije prvi put da tak vozim.

Putem srećem neke planinare i kažu oni – “Ajmo Hrvatska, stisni samo i sretno”, Prestiže me Austrijanac i kaže – “Ajmo Hrvatska, drži grupu”, Dolazi Belgijanac iz starije skupine do mene i veli mi – “Good pace!”. Ona dva od početka su malo popustila tu i vozim skoro sam do vrha, na vrhu uzimam jedan bidon od Krunoslave, stajem na feed zoni i točim dodatno vodu.

Spust je jako brzi i nije toliko zahtjevan osim kraja koji je pun serpentina. Imamo dva manja hupsera i dolazimo u Terlago i krećemo s drugim usponom na Monte Bondone. Uspon ide jako dobro, plan je opet držati konstantu. Na 75 kilometru imamo feed zonu, stajem, točim vodu, slažem izotonik, uzimam dvije banane i krečem dalje. Sve je bilo ok do skoro zadnjeg kilometra uspona, kratki trzaj i naznaka za grč pretvorili su se u konstantno grčenje u obje noge. Malo popuštam tempo, popijem svu tekućinu koju imam. Na feed zoni na vrhu točim ponovno vodu, uzimam elektrolite, dodatno bocu vode, pokoji gel. Spust ovaj put idem malo laganije i gubim tu grupu – moram se oporaviti od grčeva.

Žicam putem vodu, opet Belgijanac, na drugom mjestu “susjed” iz Slovenije i to me spašava.

Napadam treći, zadnji uspon, malo slabijim tempom nego sam planirao, ali na kraju sam se osjećal ok i onda sam digel tempo. Na vrhu ovaj put ne stojim, već jurim dalje na spust. Tu gubim koju poziciju, ali sve od vozača koji nisu moja kategorija, pa mi nije toliko bitno. Ipak je sigurnost na prvom mjestu.

Prolazim kroz cilj u vremenu od 5 sati i 9 minuta kaj je bilo dovoljno za 155 mjesto od ukupno 220.

Bilo bi zanimljivo vidjeti ove rezultate i od kronometra i od ceste da je kategorija 30-34, a ne 19-34.

Od cestovne utrke gdje nisam imao nikakvih očekivanja rezultat je bio više nego odličan. Cijelo sam vrijeme čekao da će me prestići neki od naših koji su vozili. Nažalost, u tom trenutku, njihove brojke ( wati/kg ) su bili debelo na njihovoj strani. Ja imam visok FTP, ali imam i kile koje treba vući gore. I za kraj doći s vremenom manjim od njihovog za mene je veliki uspjeh.

Dečki – no hard feelings!

Nastupili smo:

Boris i ja na TimeTrial utrci ( foto by Željana/Goran)

Bojan, Goran, Milan, Vlatko i ja na cestovnoj utrci ( nismo se nažalost uspjeli svi skupiti za grupnu fotku – foto by Krunoslava ).

Bravo za sve koji su nastupili, ovo odvoziti nije mala stvar i bilo mi je drago da smo dobili/izborili priliku predstavljati Hrvatsku ove godine na svjetskom prvenstvu!

Zahvale su nezahvalne ako nekog izostaviš, pa budem napisal samo – veliko hvala svima koji su mi pomogli, na bilo koji način, da ovo pripremim, odradim, onima koji su navijali i pratili live rezultate!

Pozdrav do sljedeće utrke, a bude ih u narednim vikendima! 😀