Buđenje u 3:45. Sobom vlada tišina, ali znaš što slijedi – dan za koji si sve ovo planirao. Bicikli idu na nosač, torbe u gepek, još jednom prolazimo popis: bidoni, gelovi, brojevi, majice.
Vozimo prema Albertvilleu, parking kod trgovačkog centra – prvi smo tamo. Iza nas staju još dva auta. “Tu je sigurno parkirati?”, pitaju. Svi smo s istim pitanjem i istim ciljem.
Jutro je hladno, mirno, u zraku onaj osjećaj – ovo je to. Po mraku se penjemo na bicikle i krećemo prema startu, sve je još zatvoreno osim doručka. Točnije, “doručka”.
Na stolovima baget, malo meda i kava – francuska klasika, ali daleko od onoga što bi poželio prije utrke. Na sreću, jedna pekara uz cestu već radi – brzinsko stajanje i barem nešto “konkretnije”.
I dok se Albertville budi s prvom svjetlošću, ispred nas je 131 kilometar i 4.300 metara uspona. Nema više priče – sad smo tu.
Andrea starta u 7:00. Ja krećem 37 minuta kasnije, iz petog boksa, s 5000 ljudi ispred.
Start i prvi kilometri
Start iz Albertvillea je kontroliran – prvih nekoliko kilometara svi vozimo zajedno, bez divljanja i hvatamo dio grupe koja je krenula 7.5 min prije nas. Vožnja ide glatko, svi su fokusirani, neki možda i nabrijani, ali atmosfera je odlična – mješavina uzbuđenja i koncentracije.
Côte d’Héry-sur-Ugine i Col des Saisies
Prvi ozbiljniji izazov dana je uspon na Côte d’Héry-sur-Ugine – relativno kratak – 11.5km, ali dovoljan da se počne osjećati tko ima što u nogama. Slijedi Col des Saisies, gdje stajem na feed zonu otprilike na polovici uspona. Brzo pronalazim dobar tempo i grupu koja mi odgovara, a uskoro primjećujem vozača s brojem Danny – uz njega ću provesti dobar dio dana.
Punim jedan bidon, uzimam jelly bar, i nastavljam prema vrhu gdje uzimam još malo hrane – banana, voda, još jedan bar. Sve je organizirano precizno i učinkovito.
Col du Pré – zid koji dolazi tiho
Početak uspona na Col du Pré ide dobro, preskočio sam feed zonu taman prije početka uspona i to me možda malo koštalo. Tu me hvata Danny koji se zadržao na feed zoni na Col des Saisies i onda nastavljam dalje s njim. Zadnja tri kilometra postaju brutalna – konstantan nagib od 10–11%, i osjećaj da se cesta nikad neće smiriti. Danny odlazi naprijed, ja odlučujem pustiti malo i voziti svojim tempom.
Spust prema Lac de Roselend je vizualno najljepši dio dana – pogled na jezero i Mont Blanc u daljini, ali cesta je puna serpentina i uska, pa mobitel ostaje u džepu.
Cormet de Roselend i loš spust
Uspon na Cormet de Roselend je poznata dionica iz prošlih vožnji – sve mi je poznato, ali noge već pomalo traže poštedu. Tempo držim, ali na spustu oprez – loš asfalt, valovita cesta i dosta jak vjetar na nekim dijelovima.
Na vrhu punim samo vodu i nastavljam prema Bourg-Saint-Mauriceu.
Feed zona ispred starog hotela
U Bourg-Saint-Mauriceu feed zona je postavljena doslovno ispred hotela u kojem smo boravili prije dvije godine – Base Camp Lodge.
Uzimam bananu, točim oba bidona i uzimam još jedan jelly bar. Ovo je posljednja stanica prije završnog testa – uspona na La Plagne. Odvajam se od grupe i nastavljam solo prema početku uspona.
La Plagne – tijelo kaže dosta
Ulaz u La Plagne prati potpuni kaos navijača – najjača atmosfera na cijeloj ruti. Ljudi viču, plješću, trube… ali meni je već dosta. Tijelo je prazno, noge teške.
Uspon ima 20 km s prosjekom od 7%, ali zadnjih 10 km postaje borba za preživljavanje. Stajem još jednom na vodi, jedem što mogu i vozim koliko ide. Tu mi je došla na naplatu viroza koja me držala od nedjelje do srijede, plus put u četvrtak i nakupilo se dosta umora. Nije imalo smisla forsirati jer rezultat ovdje nije ni bio bitan.
Cilj, pasta party i realnost povratka
Na vrhu – lubenica, kroasani, voda, štandovi, muzika. Uz sve to, i pasta party: tanjur tjestenine, piva i malo opuštanja.
Andrea je stigla za 6:05, ja za 5:50. Oboje zadovoljni. Ali dovoljno iscrpljeni da zaboravim slikati bilo što gore na finishu 😀
Ali još nije gotovo!
Povratak do auta – 60 km koje ne želiš
Povratak biciklima do auta – još 60 km i 260m uspona, ovisno o ruti. Papir kaže “lagano”, ali tijelo kaže drugačije. Sunce prži, vjetar u prsa, svi smo iscrpljeni.
Na spustu s La Plagnea vidimo kolonu biciklista koja se još uvijek penje – doslovno tisuće njih. Nerealna scena.
Dolazimo do auta, lijepo je vrijeme pa koristimo priliku za sladoled, no nismo vidjeli oblake koji nam se približavaju s leđa. Žurno trpamo bicikle na nosač, sjedamo u auto i vozimo se do smještaja. Tik pred kišu dolazimo u smještaj, bicikli su blago mokri, ali ništa strašno, ostavljamo ih u garaži i bam – pljusak!
Dan završavamo raspremanjem stvari, tuširanjem i odlaskom na večeru u Faverges u restoran “Restaurant Piamore”.
