Dan kada su divovi progovorili
Ujutro nakon doručka u Arcalodu pakiramo stvari i vozimo prema Clusesu – ne zbog smještaja, već zbog rute koja starta tamo. Dva kruga, dva prijevoja. Dolazimo oko 10h, spremanje traje, pa tek nakon pola sata krećemo. Prva stanica – Lidl. Dvije boce vode (1.5 L) za 0.70 € – mali, ali zabavan detalj za početak.
Nakon kratkog uspona i spusta dolazimo u Taninges, a zatim ravno prema Samoënsu. Ispada da prvi prijevoj dana zapravo nije na ruti kako sam mislio. U Samoënsu – iznenađenje. Col du Joux Plane. Nema uvoda, nema milosti – odmah ide strmo. Profil koji podsjeća na Giau, ne po visini, nego po tome kako te odmah uzme za zube.
Na vrhu – pogled na Mont Blanc i fotka za uspomenu.
Spust nas vodi do Morzinea – tu je “Snake road”, još jedna podsjetnica na Giau. Pauza uz cheesecake i kavu u Le Colibri. Les Gets nas pozdravlja s MTB World Cup 2025 oznakama.
Zatvaramo prvi krug i odlučujemo – idemo dalje.
Vraćamo se istom cestom kojom smo jutros došli autom – ona ista koja nam je tada izgledala kao dugi, zavojiti spust. Sad, kad je vozimo biciklima prema gore, uopće ne djeluje toliko strmo – dapače, na tom usponu čak i dižemo prosjek. Koliko drugačije sve izgleda kad si na biciklu.
Kod Saint-Jean-de-Sixt skrećemo prema Le Grand-Bornandu i penjemo Col de la Colombière. Oblaci nas sustižu, uspon traje, ali bez stajanja.
Na vrhu je friško, navlačimo šuškavce i spuštamo se kroz La Reposoir i šumovite zavoje do Clusesa. Tamo nas čeka pekara i jedan cappuccino, dok pratimo radar – kiša dolazi.
Jurimo do auta i vozimo do Saint-Gervais-les-Bains.
Dolazimo do hotela Hotel des 2 Gares, smještenog tik uz stanicu Tramway du Mont Blanc. Prijava ide brzo – dovoljno im je bilo prezime s rezervacije. Bicikle prvo stavljamo u garažu, a zatim stvari (kojih nije bilo malo) nosimo gore po kružnim stepenicama na prvi kat.
Soba je jednostavna, ali ima sve što nam treba – uključujući i malu kuhinju. Nije u nekom bajnom stanju, ali za te dane poslužila je (ne za kuhanje ????).
Navečer odlazimo u pizzeriju – ja odlučujem probati pizzu s burratom. Bila je ok, ali kao da je nešto falilo. Najjači dojam ipak ostavlja osoblje: čim smo odbili desert, konobarica nam je momentalno donijela račun i doslovno stajala pored stola dok nismo platili. Ne baš najugodnije iskustvo.
Emosson i oblak s točnom adresom
Prvi doručak u hotelu – ponuda izgleda slično kao i u prethodnom smještaju, s time da ima nešto manji izbor žitarica, ali svejedno sasvim ok. Ono što mi se tu nije svidjelo je način posluživanja kruha – svatko si sam reže komad, a uz kruh je samo krpa ili salveta. Vidjeli smo i kako ljudi maknu tu salvetu i prime kruh rukama. ????
Nakon doručka – priprema za novu vožnju. Plan za danas izgledao je jednostavno: lagana vožnja do Chamonixa, a onda napad na Emosson. Ravnice, razgledi, uživancija.
U stvarnosti – valovit teren od samog starta, pa čak i jedan bonus prijevoj koji nisam očekivao: Col des Montets. Nema ga u planu, ali ima ga u nogama.
Nakon spusta ulazimo u Švicarsku i penjemo se prema Emosson brani – Tour de France je ovuda prošao 2016. godine. Uspon ima 10 km s prosjekom od 8.4% – konkretno.
Na vrhu ne ostajemo dugo – oblaci su već tamo, kao da nas čekaju. Slikamo se na vrhu, pričam s jednim Kinezom – kaže da su došli gledati Tour, ali su promašili Mont Ventoux jer su došli u krivo mjesto – dva mjesta, relativno blizu s istim nazivom.
Spust je bio dosta brz, ali nas čeka još jedan uspon na Montets. U daljini vidimo helikopter koji nosi neku košaru. Kasnije na cesti nailazimo na dva miksera betona i shvaćamo – helikopter prenosi beton na nepristupačnu lokaciju. Iako je bio visoko, naleti vjetra su se brutalno osjetili dok nas je nadlijetao.
Ponovno prelazimo granicu, palimo mobilne podatke (Švicarska uredno dere roaming), i još jednom se penjemo na Montets. Kratka pauza, spust u Chamonix, gdje radimo pauzu za kavu u nekom kafiću.
Nismo previše istraživali Chamonix jer je centar pješačka zona, a nama se nije dalo pješačiti. Čeka nas valoviti teren sve do prije Passyja, zatim spust i par minuta do hotela. Prognoza cijeli dan najavljivala 20–25% kiše, ali sunce nas je pratilo. Osim Mont Blanca – skrivao se cijeli dan.
I onda… kiša nas ne nalazi bilo gdje – već ispred smještaja. Doslovno. Pet minuta od cilja uletjeli smo ravno u oblak koji nas je čekao. Malo smo čekali da prođe, ali oblak je bio uporan – odlučujemo ići dalje. Naravno, dolazimo mokri do kože.
Tuširanje, čistimo bicikle i odlazimo u samoposlužnu praonicu rublja – hotel ne nudi tu uslugu. Dok se veš pere, zujimo po Intermarchéu i čudimo se cijenama – neke stvari su puno jeftinije nego kod nas, a neke osjetno skuplje. Kupujemo sitnice za prije večere.
Ovaj put odlučujemo isprobati drugu pizzeriju – Tesoro Mio. Uzeli smo dvije klasike: La Margherita i La Regina.
Unutar Tour de France-a
Doručak u hotelu standardan – ista postava kao i prethodnih dana: kruh koji si režeš sam, žitarice, jogurt, naresci, jaja, kroasani, palačinke, namazi i kava iz automata. Ništa novo, ali dovoljno za start.
Danas je poseban dan – ekipa s Tour de Francea vozi etapu koju smo i mi vozili na L’Étapeu. Znamo da je ruta skraćena zbog zaraze među životinjama na prva dva uspona, no svejedno – jedva čekamo osjetiti tu energiju.
Već smo danima u kontaktu s Markom koji je ovdje s ekipom i dogovaramo gdje se možemo vidjeti. On nam osigurava propusnice za Team zone i poziv za Village Départ, što znači da ćemo dan provesti iznutra – doslovce unutar Tour de Francea.
Krećemo malo kasnije nego planirano jer se teško organizirati na brzinu – ali u zadnji čas krećemo i stižemo u Albertville taman prije zatvaranja cesta. Navigacija nas već vodi okolo zbog blokada, ali uspijevamo doći do Hotela Base Camp Lodge gdje su smještene ekipe. Tamo nas čeka Tom i još dvoje “VIP” gostiju.
Zajedno sjedamo u kombi i krećemo prema Villageu. Naš kombi nema odgovarajuću naljepnicu da se parkira unutar zatvorene zone za timove i organizaciju, pa parkiramo nešto dalje, van službene zone, i pješke nastavljamo kratku dionicu do ulaza u Village.
Village je nešto skromnijeg izdanja nego na našem L’Étapeu, ali i dalje vrlo dojmljiv – ima štandova s kavom, francuskim kolačićima i službenih Tour partnera. Tu prozujimo neko vrijeme dok čekamo dolazak ekipa. Marko nam tada donosi narukvice i vodi nas u zatvoreni dio s ekipama i biciklima – baš ono što se ne viđa svaki dan. Prolazimo pored autobusa timova, gledamo kako se vozači zagrijavaju, kako mehaničari još zadnje provjeravaju opremu. Osjeti se nervoza i fokus.
Nakon nekog vremena odlazimo s Markom u njegov službeni auto – ulazimo na rutu i vozimo se po trasi utrke sve do Col du Pré, otprilike 1 km prije vrha, gdje on ima zadatak podijeliti bidone i hranu – tzv. feed zona. Mi dolazimo dosta rano pa koristimo priliku za krem brule u restoranu na samom prijevoju. Vrijeme je promjenjivo, oblaci se gomilaju, a publike uz stazu ima već sada u tisućama. Stvarno impresivna scena.
Kad napokon dolaze vozači – to je posebna atmosfera. Znaš točno što ih čeka, jer si i sam vozio to prije par dana. Sad ih gledaš iz drugog kuta, znaš gdje su patnje, znaš gdje dolaze krize – i to sve vidiš na njihovim licima. Feed zona je gotova, Marko obavlja svoj dio i odmah idemo prema autu – vožnja s kolonom po stazi je kao da si uskočio u Tour – mini rally s ekipom, kamerama, motorima.
Nakon feed zone spuštamo se prema Bourg-Saint-Maurice, ali ne idemo na La Plagne – tamo mogu samo odabrani auti. Mi se vraćamo prema Albertville, gdje još kratko prozujimo s Markom koji potom mora dalje.
Na povratku stajemo još i puniti auto – cijena nas ugodno iznenađuje: 0,19 € po kWh – prava sitnica u usporedbi s onim što smo navikli doma. Auto je pun, dan je bio ispunjen Tourom na svim razinama, a mi gladni.
Za večeru biramo provjereno – pizzeria Tesoro Mio. Ja sam probao La Monte Bianco s burratom i pršutom, dok je Andrea uzela La Margheritu.
Zadnji ples s divovima
Dan je započeo kaotično.
Ja bez apetita – nešto malo sam pojeo, ali ni približno onome što inače pojedem prije vožnje. Andrea, naravno, nije imala tih briga.
Uobičajeni ritam – jak doručak, desert na vožnji, proteini nakon, pizza navečer – ovaj je put bio poremećen.
Kad smo se već spremili za polazak, apetit mi se ipak otvorio. Spontano odlazim u restoran uz hotel da “dopunim” zalihe – brzinski obrok prije početka vožnje.
Nakon što smo napunili želuce i konačno krenuli, otkrivamo novi problem – rez na prednjoj gumi. Rez od 1cm i tubeless je popustio. Brza odluka: uzimam rezervnu gumu, jurim do servisa po sealant. Tamo ne žele mijenjati jer guma nije njihova, ali pomažu – napunimo sealant, pumpamo i gotovi smo. Startamo s dva sata zakašnjenja, ali barem krećemo.
Današnja ruta je kombinacija poznatog i novog – Col de la Colombière i Col des Aravis, ali obrnutim smjerom. Novi su detalji na kraju, nakon Flumeta, a plan je zatvoriti krug. Prvi puta do Clusesa idemo biciklima i to biciklističkom stazom koja je napravljena pokraj autoceste.
Cluses smo samo dotaknuli i krećemo onom “šumskom” cestom.
Na Col de la Colombière nas hvata kiša šest kilometara prije vrha. Vidimo oblak točno iza nas i odlučujemo – ne stajemo, idemo gore.
Spust je mokar, a cesta klizava. Stajemo na kavu u prvom mjestu, ali pauza je prekratka – cesta se ne stiže osušiti.
Uspon na Col des Aravis je suh, ali oblaci ne popuštaju. Gore radimo kratko stajanje za fotku – Mont Blanca i dalje nema. Spust dijelom prolazi kroz šumu, gdje nas ponovno dočekuje mokra cesta.
Nakon Flumeta još jedan uspon – nov, ali opet mokar. Tek kad stižemo u Megève, cesta je napokon suha. Tamo konačno dobivamo mali predah.
Tijekom dana zatvaramo cijeli krug – sada smo i Colombière i Aravis prošli s obje strane. I iako se radi o poznatim cestama, osjećaj je drukčiji. Znamo da je to – zadnja vožnja. Dan za zaključiti cijelu priču.
Večer dolazi uz lagani pokušaj povratka u Tesoro Mio, ali u subotu bez rezervacije to ne ide. Ulazimo i izlazimo istom brzinom. Odlučujemo probati La Casa Cosy – unutra puno, ali vani na terasi ima mjesto, tik uz staklenu stijenu. Kiša je padala, ali mjesto je bilo više nego dovoljno dobro za završnu večeru.
Nedjelja – Povratak
Zadnji je dan. Nakon doručka krećemo s poznatom rutinom – pakiranje bicikala, torbi i svega što se kroz tjedan skupilo. Vozimo prema Chamonixu i tunelu prema Italiji – ovaj put bez gužvi.
Plan je bio stati na punjaču u Telgateu, gdje smo punili i u dolasku. I onda kaos.
Neposredno prije Milana – prometna nesreća na autocesti. Sve stoji. Tri sata na suncu, bez pomaka. Kasnije saznajemo – vozač ušao u suprotnom smjeru, vozio 7 km i izazvao frontalni sudar. Četiri poginule osobe. Teško, brutalno podsjećanje da ni najbolji plan ne vrijedi ako netko drugi napravi glupost.
Nakon što se kolona napokon pokrene, punimo kod Bergama, a zatim još na dvije lokacije do doma.
Kasno navečer dolazimo u Varaždin. Istovar, tuširanje i krevet.
Divovi šute. Mi otišli doma.