“Bok djevojke! Imam jedno pitanje za vas ako ste možda zainteresirane…”
Pitanje sam uputila Kristini Bećirović, Andrei Heged i Tatjani Hažić. Tri međimurske biciklistice, s kojima povremeno vozimo subote ili nedjelje zajedno, kako već koja ima vremena. Izazov glasi: voziti bicikl 24 sata u grupi od minimalno 3, maksimalno 5 člana, s ne duljim stajanjem od 2 sata u komadu, na eventu Fleche Croatie, koji je 23.svibnja 2020 premijerno organiziralo društvo Randonneurs Croatie. Djevojke objeručke prihvaćaju izazov, te u grupu pozivamo četvrtu članicu, Terezu Vuković iz Zagreba. Ja, Ksenija Oletić, sam peta članica i time zaokružujemo naš team koji smo nazvale Flower Power.
Zanimljivost Fleche vožnje je u tome, da svaka ekipa sama priprema svoj start i svoju trasu, a cilj je zajednički svim ekipama koje voze. Organizator je cilj odredio u Svetoj Nedelji kod Zagreba, pa smo sukladno pravilima i uputama započele pripremati svoju trasu. Svaka grupa sama odredi koji će broj kilometara prevoziti u tih 24 sata, uz dozvoljenih +/-20% od prijavljenih, i uz već spomenutu minimalnu udaljenost 360 km.
Priprema trase, bicikli i opreme
Vremena za pripremu trase i dogovore nema puno. Koronavirus nam je svima pokvario ovogodišnje planove, a pripreme na Fleche započele smo početkom svibnja, kada je termin za Fleche službeno potvrđen, ali je izvedba još uvijek upitna. U to vrijeme, još su aktualne e-propusnice. Na sreću, iste skoro bivaju povijest, a Fleche Croatie i službeno otvoren za prijave…
Tjedan dana prije starta prijavljujemo trasu od 414 km, sa startom u Čakovcu ispred II. Osnovne škole u subotu, 23. svibnja u 14h, te kontrolnim točkama u Donjoj Dubravi, Koprivnici, Virovitici, Pakracu, Kutini, Sisku, Glini, Karlovcu i konačnim ciljem u Svetoj Nedelji.
Ivan Heged nam ponudi da bude naš službeni support, što s veseljem prihvaćamo. To nam naime olakšava vožnju, jer ne trebamo svu opremu (za kišu, noć) voziti sa sobom na biciklu, nego stavljamo Ivanu u auto koji će nas dočekati na svakoj kontrolki. Ta vid potpore dozvoljen je na svim brevetima, ali podrazumijeva support isključivo na kontrolnim točkama.
Nekoliko dana prije starta munjevito pratimo vremensku prognozu, a dva dana prije starta Ivan nam pripremi prognozu glede očekivano vrijeme dolaska na svaku kontrolku:
Dakle, kiša ponoći nam ne gine… Pripremimo check listu potrebnih stvari: kišnu opremu, nekoliko para čarapa, dodatni komplet dnevnog dresa, rukavice, buff, hranu, izotonička pića, baterije, prednja i stražnja svjetla, rezervna svjetla, rezervne baterije, powerbank-ovi, reflektirajući prsluk za vožnju ponoći, ass-sajveri (ili blatobrani po domaće) i sve kaj već mislimo da će nam biti potrebno. Glede na dužinu check liste, Ivan nas pita jel idemo na RAAM. Hmm, ne, ali nije loša ideja 🙂
Start
Na dan starta cure se skupljamo kod mene doma. Tereza nam je iz Zagreba od organizatora donijela brevet kartone, koje ćemo morati ovjeravati na kontrolkama.
Pakiramo svaka svoje ruksake, provjeravamo jel’ imamo sve što trebamo i dogovaramo taktiku vožnje. S obzirom na najavljenu kišu ponoći, cilj nam je napraviti što više kilometara putem dana, po suhom. Adrenalin raste kako se vrijeme približava 14h. Stavljamo ruksake u Ivanov auto i krećemo prema startu.
Slikamo se na startu, šaljemo sliku kao potvrdu starta organizatora i krećemo!!!
CP1 Donja Dubrava, CP2 Koprivnica, CP3 Virovitica
Start nam obilježi umjeren vjetar u čelo. Rotiramo svakih 5km, nakon Koprivnice se mijenjamo na svaki kilometar, obzirom da vjetar ne popušta. U Viroviticu stižemo u 19h, dva sata prije planiranog vremena i priuštimo si prvu dužu pauzu. Obavimo toalet, napunimo bidone, pojedemo nešto i planiramo kako dalje. Do sljedeće kontrolke, Pakraca, imamo 65km. Kako će nas putem uhvatiti noć, pripremimo prednja i stražnja svjetla, te reflektirajuće prsluke. Ivan kaže da nas kiša još neće uloviti. Idemo dalje!
CP4 Pakrac, CP5 Kutina
Od kompletne trase, vožnja do Pakraca nam je bila najugodnija. Nakon prilično dosadne ravnice do Virovitice, napokon počinju lagani hupseri. Obzirom da se spušta mrak, tek tu i tamo prolazi neki zalutali auto, pa je vožnja puno ugodnija. Ravnicu smo odvozile prilično složne i mijenjajući se na čelu, a na hupserima se posebno ističu Andrea I Kristina, koje su najbrže. Tatjana, Tereza i ja ubacujemo u prvu i svojim ih tempom slijedimo. Na svakom brdu se ponovno okupimo i zajedno nastavljamo dalje.
U Pakrac stižemo u 23h. Benzinska je zatvorena, pa se slikamo i pošaljemo sliku organizatoru i oblačimo noćnu odjeću. Do Kutine imamo 45 km. Ivan provjerava prognozu, i ako zadržimo tempo kojim smo vozile, kiša nas još ne sustiže. Odlično raspoložene, idemo dalje!
Malo iza Lipika, negdje u ponoć, susrećemo ekipu Pedala Laganini iz suprotnog smjera. Koje veselje! Zaustavimo se, slikamo, i krećemo dalje svaki svojim putem. Do cilja je još daleko!
U Kutinu stižemo iza 2 ponoći, vrlo dobro raspoložene. Ni jednoj se ne spava. Ovjeravamo karton na benzinskoj, i punimo baterije (iće i piće). Ivan opet provjerava prognozu i kaže da nas na sljedećem dijelu očekuje kiša. Kako pomoć izvan kontrolke nije dozvoljena, oblačimo se odmah u punu kišnu spremu: sealskinz čarape ili galoše, kišne jakne, kišne navlake za kacige, rukavice i slično. Spremne za kišu, krećemo dalje!
CP6 Sisak, CP7 Glina
Ubrzo nakon polaska iz Kutine počinje kiša. Najprije lagana, proljetna, jedva ju osjetiš na licu. Ali uskoro jaka, stalna, i ne prestaje. Ne prestaje sve do Siska, do kojeg imamo iz Kutine 37km. Čini se jako malo, ali u nogama sada imamo već više od 230km, noć je i kiša nikako da posustaje. Dopedaliramo do Siska, benzinska koja nam je i kontrolka ne radi, pa obavimo slikanje koje proslijedimo organizatoru. Mokre i premrle dogovaramo kako dalje. Malo dalje je benzinska pumpa koja radi, gdje bi mogle stati i malo se osušiti i zagrijati. Ali, kiša će padati i dalje još neko vrijeme, što bi značilo da se nakon stanke moramo vračati natrag – na kišu. Ivan kaže da nam je to najlošija varijanta. Sugerira da stisnemo zube i vozimo dalje do Gline. Jer kiša će još neko vrijeme padati, a mi ne smijemo gubiti vrijeme, a niti se ohladiti, jer tek će tada biti problem voziti dalje. I tako stisnemo zube i vozimo dalje. Do Gline sljedećih 36 km.
U Glinu stižemo malo prije pola sedam. Kiša još uvijek pada, i najprije slijedi dogovor što i kako dalje. Mokre do kože i premrle, svega nam je dosta. Kristini pada na pamet da proda bicikl za burek. Nakon 5 sati kiše, to je potpuno normalna reakcija, koja na sreću brzo prolazi. Ivan kaže da bi se uskoro trebalo razvedriti. Odlučimo napraviti pauzu. Benzinska pumpa u Glini je na žalost malena, ne stanemo sve u nju, da se zgrijemo i osušimo. Ali djelatnik benzinske nam ustupa svoj mali ured, gdje upali električnu peć i kaže nam da se tamo slobodno zgrijemo. U tom uredu stojimo oko pola sata, grijemo se oko peči i cijedimo se. Pod u tom uredu je uskoro pun lokvi vode, kako se sve cijedi s nas. Tatjana i Kristina uzmu metlu i počiste lokvu vode. Randonjerke s metlom još nisu viđene!
Kako nam je Ivan najavio, kiša posustaje. Preselimo se u obližnju pizzeriju, koja se otvara u 7h, gdje skidamo mokru odjeću sa sebe i presvlačimo se u suhu, dnevnu. Naručujemo doručak, pijemo čaj. Dobra volja se lagano vraća kako kiša prestaje! Svježe, nahranjene i osušene, spremne smo krenuti dalje, do zadnje kontrolke prije cilja, do Karlovca.
CP8 Karlovac
Do Karlovca imamo 65 km. Dobro raspoložene vozimo po hupserima gore, dole. Jutro i sunce, a i suha odjeća neke od nas čak natjera na međusobno natjecanje po hupserima. Kristina, Andrea i Tatjana se natječu po brežuljcima, Tereza i ja vozimo brevetarski u prvoj 😀
Stanemo u Vojniću na kavu i drugi doručak. Pekare i kavane su najbolji prijatelji brevetara i brevetarki. Tatjana nauči da burek i čokoladno mlijeko vračaju mrtve u život 🙂
U Vojniću odlučimo pričekati Coronere 🙂 , ekipu pod vodstvom Matije Kovačevića, koja vozi istu trasu kao mi. Po pravilima, obzirom da su imali istu trasu, morali su startati sat vremena kasnije, jer zajednička vožnja više ekipa nije dozvoljena. Ivan nas je obavještavao cijelim putem kako nas love i lagano nam se približavaju, pa ih se smilujemo i pričekamo u Vojniću :). Slikamo se i krenemo dalje, a Coroneri se bacaju na doručak.
U Karlovac stižemo u 11.50h. Ovjerimo kartone na benzinskoj, gdje nam je kontrola, te točno u 12h još jednom zapišemo broj kilometri koje smo do tada obavili: 372 km. Pravila naime traže, da se zadnja dva sata vožnje odvozi još barem 25 km. Uskoro nas sustižu i Coroneri. Svi smo vrlo dobre volje, do cilja je ostalo još 45 km!
Šećer (hmm, vjetar) na kraju, cilj Sveta Nedelja
Flower Power krenemo dalje, dok Coroneri uzimaju pauzu u Karlovcu. Tih zadnjih 45km se pokazalo najtežim, barem za neke od nas. Vjetar nas ne mazi, nego drito u čelo, i to prilično jako, prosjek brzine pada, snaga posustaje… Andrea i Kristina pokazuju svoju snagu vjetru – nisu bez veze kraljice međimurskih i varaždinskih bregova.
Nakon točno 24h vožnje, u 14h, nalazimo se u Rakovom Potoku, na 408km. Po pravilima, tu se slikamo i zapisujemo kilometre. Preostalo nam je još 6 km do Svete Nedelje, gdje stižemo malo iza 14h. Na cilju nas već dočekuju druge ekipe, taman stigle prije nas i čestitaju nam, a mi njima. Umor, kiša, neispavanost zamjenjuju veselje, adrenalin i odlično raspoloženje postignutim rezultatom. Predamo brevet kartone organizatoru, i bacamo se na hranu. Strava je pokazala da smo tijekom vožnje potrošile preko 6.000 kalorija, pa je potrebno to i nadoknaditi. Ili barem pokušati.
I za kraj… velominati.com Rule #9: If you are out riding in bad weather, it means you are a badass. Period.
Posebno hvala Ivanu Hegedu. Čekao nas je na svakoj kontrolki, oboružan vremenskim prognozama kako bi točno znale kaj očekivati. Pomogao oko hrane, odjeće, donosio kave. Uglavnom, Ivan je šesti član ekipe Flower Power, bez kojeg bi ova vožnja bila bitno, bitno teža.
Hvala i Aci Hadeljanu kaj nas je došao dočekati na cilj i vratio nas i naše bicikle doma. On je tihi, sedmi član ekipe Flower Power.
Posebno hvala i Ocean Orchids biciklističkoj ekipi, čije smo članice Kristina, Tatjana i ja, što su nas i financijski poduprijeli za ovaj pothvat.
A posebno hvala: Andrea, Kristina, Tatjana i Tereza! We are all a baddass!
Tekst by: Ksenija Oletić
