Nakon doručka i odjave iz prethodnog smještaja krećemo prema zadnjoj lokaciji našeg putovanja – Alba pokraj Canazeija. Vrijeme je oblačno i neposredno nakon Karerpassa upadamo u gužvu prema Vigo di Fassa. Gubimo dosta vremena jer promet doslovno stoji.
Krug s mnogo prijevoja
Dolaskom u Chalet Vites imamo sreće – soba je spremna, pa odmah ostavljamo stvari, presvlačimo se i krećemo na vožnju. Plan za danas je odvoziti krug preko više prijevoja.
Startamo s usponom na Passo di Costalunga (Karerpass). Nije dug, a završni dio se izravna pa lagano dolazimo do vrha i stajemo na kratko za fotku. Iza prijevoja je Lago di Carezza, ali ga ovaj put preskačemo jer nam ruta ide prema sjeveru, ne prema Bolzanu.
Slijedi spust i prolazak preko Passo Nigra, no tabla nam promiče i ne stižemo je poslikati. Na ruti pronalazimo jedan od onih “prečaca” – sa strmim usponom i isto takvim spustom. Putem prolazimo pored dvorca Prösels, zgodna scena uz cestu.
Nakon toga kreće uspon prema Passo Pinei, pa spust u Ortisei (St. Ulrich) – poznat i po tome što je tuda prolazio Giro ove godine. Ta dionica nam je poznata jer smo tuda dolazili 2019. godine autom u Arrabu.
Uspon na Sellu ide solidno. Dobar osjećaj u nogama, tempo bez forsanja. Neke dionice nas izvlače s glavne ceste i vode po biciklističkim stazama – veliki plus jer možemo voziti bez razmišljanja o prometu. Na vrhu opet stajemo za koju fotku – pogledi su klasično dolomitski, impresivni.
Spust s Selle prema Canazeiju je malo kaotičan – gužva i spojevi više prometnica. Treba paziti, ali uspijevamo bez većih problema. Na kraju stajemo u svojoj klasičnoj post-ride rutini – kava i kolač.
Za večeru idemo u Ristorante Pizzeria Edy – pizza i piva, provjerena klasika.
San Pellegrino, Cereda i Rolle
Dan započinje odličnim doručkom u Chalet Vites, ali za vožnju se prebacujemo autom do mjesta Moena. Ruta bi bila predugačka da sve vozimo iz Albe, a ovaj dan imamo tri konkretna uspona, pa radimo pametnu odluku i štedimo energiju za bitno.
Odmah po izlasku iz parkinga kreće uspon na Passo San Pellegrino. Nagibi su umjereni s pokojom jačom sekcijom, ali sve se može držati pod kontrolom. Na vrhu radimo kratku pauzu – u hotelu se smjestila ekipa Soudal Quick-Step, pa bacimo i koji znatiželjni pogled. Kratka fotka i dalje na spust.
Spust s Pellegrina nas ne oduševljava – cesta je dosta loša, posebno prvi dio, a zatim dolazimo do niza strmih serpentina i prolaza kroz dvije duže galerije (preko 1.5 km svaka). Nije baš užitak, ali odrađujemo.
Nakon toga nas čeka uspon na Passo Cereda. Vozimo većim dijelom kroz borovu šumu i nema baš spektakularnih pogleda – sve je zeleno, ali monotonije u usporedbi s drugim dionicama. Tek zadnji dio otvara nešto šire kadrove. Tempo je lagan i nije nam problem popeti.
Slijedi spust do mjesta Tonadico, gdje stajemo na kratku pauzu za kavu i desert. Lokacija mirna, taman da malo predahnemo prije zadnjeg dijela dana.
Treći uspon dana – Passo Rolle. Dugačak je oko 20 km, ali s konstantnim, blagim nagibom od cca 6%. Nema ekstremnih sekcija i možemo cijelo vrijeme držati tempo. Na samom kraju uspona dolazi do prepoznatljive kulise – Punta Rolle iza prijevoja izgleda moćno, a oblaci joj samo daju dodatnu težinu. Pauza za fotkanje, kratko disanje i krećemo dolje.
Spust je tehnički lagan, ali prema kraju upadamo u gužvu. Dolazimo do Predazza, a tu nas navigacija vodi kroz centar gdje se održava neka lokalna manifestacija – izgleda kao miks sajma i festivala, u stilu varaždinskog Špancirfesta. Guramo bicikle i jedva prolazimo.
Zadnjih 10 km vožnje ide do auta – taman se uklapamo u brunch u smještaju oko 17 h. Večeru ponovno rješavamo u Edyju – ovaj put testiramo nešto drugo osim pizze, ali tjestenina ne ostavlja dojam.
Večer zaokružujemo laganom šetnjom po Albi. Slastičarna koju smo uzeli za desert nije bila pogođena – više vizualni dojam nego stvarni užitak.
Krug koji je eskalirao – Fedaia, Giau, Falzarego i Pordoi
Planiranih 71 km i 2100 m visinske – na papiru, lagan dan. U stvarnosti? Sasvim drugačija priča.
Krećemo s usponom na Passo Fedaia – profil je ravnomjeran, nije pretjerano naporan, pa brzo dolazimo gore. Jezero i brana na vrhu stvaraju odličnu atmosferu i neplanirano ostajemo dulje – „kratak krug, nema žurbe“.
Spust prema Caprileu je posebna epizoda – nagibi preko 11%, sekcije i do 18%. Tehnički zahtjevno, ali u pravom smjeru – doslovno i metaforički. Sreća da nismo birali smjer od Caprilea.
U Caprileu se javlja poznati crv: “ajmo na Giau”. Umjesto ravne ceste za Arrabu, hvatamo hupser koji završava jasnim izborom – tabla lijevo Arraba, desno Passo Giau 15 km. Nema rasprave – skrećemo desno.
Passo Giau – već poznat, ali uvijek impresivan. 11 km s prosjekom blizu 10%. Plan nismo imali, ali kad smo vidjeli tablu s početkom segmenta, ipak nas je povuklo da testiramo formu. Strava je na kraju uhvatila krivo vrijeme jer nismo prošli točno preko crte na vrhu, no realno – vozili smo brže nego prošlih godina, osjećaj u nogama to potvrđuje.
Na vrhu kratka pauza, ali umjesto da se vraćamo istim putem, biramo Passo Falzarego – dodatnih 10 km uspona. Cesta u odličnom stanju, nagibi blagi, pa brzo stižemo gore. Novi pogled, nova perspektiva – nikad ne škodi.
Spust novom trasom vraća nas na originalnu rutu prema Arabbi. Teren hupserast, ali ne zamoran. U Arabbi nas čeka zaslužena pauza za kavu, baš taman pred zadnji uspon dana.
Preostaje još Passo Pordoi, 9 km za kraj. Na vrhu stajemo za sliku i odmah krećemo prema Canazeiju. Nažalost, gužva na spustu ne dopušta uživanje – puno automobila, dosta kočenja, nervoza raste. Ali izdržimo do dna.
Dodatno iznenađenje –na spustu srećemo ekipu Bahrain Victorious u kampu. Nakratko stajem i pričam s Massimom, jednim od njihovih mehaničara.
U konačnici – umjesto „laganih 70“, 110 km i 3300 m uspona. Pošten dan.
Za večeru opet Ristorante Pizzeria Edy – ovaj put i desert: palačinke i štrudla. Pravi završetak dana. Isprobavamo i lebdeću masažu u smještaju – efekt lagan, ali realno, teško da bilo što može nadmašiti današnji dan.
Sellaronda u kontra smjeru – coffee ride za kraj
Zadnji dan vožnje, zadnja prilika za još jedan krug prije pakiranja i povratka kući. Plan je Sellaronda, ali ovaj put u suprotnom smjeru – kontra kazaljke sata, što ju čini zanimljivijom jer je perspektiva drugačija, a usponi dolaze u novom redoslijedu.
Krećemo iz Albe ujutro – vrijeme idealno. Biciklista ima puno, ali sve teče glatko. Prvi uspon je Passo Pordoi, već poznat teren, ali atmosfera je opuštena – danas nema ganjanja vremena. Na vrhu kratka pauza za slikanje i spuštamo se prema Arabbi.
Na toj dionici vlada totalna gužva – kad se ispred ubaci autobus, sve staje. Vozimo cik-cak, hvataš tempo, pa izgubiš, ali sve ide pod “coffee ride” vibe.
Slijedi Passo Campolongo, najkraći i najlakši uspon dana – ali ne i manje zanimljiv. Kroz šumu i serpentine, pa kraći spust i već smo u Corvari.
Tu stajemo na pauzu za kavu i desert. Nažalost, desert je bio najgori na cijelom godišnjem – bez okusa, suh i potpuno zaboravljiv. Šteta, jer je ambijent bio sasvim ugodan.
Slijedi uspon prema Passo Gardena. Cesta se otvara, panorame Dolomita su bezvremenske. S jedne strane pogledi na Sassolungo, s druge prema Val Gardeni. Biciklista na sve strane, a na jednom dijelu stoje profesionalni fotografi koji odmah razvijaju slike i dijele papirnate potvrde za kasniji otkup. Ovaj put nas nisu uhvatili, što i nije nužno loše ????
Spust s Gardene kratak je, ali zabavan. Ulazimo u posljednji uspon – Passo Sella. Zaokružujemo krug, dolazimo s druge strane nego što smo ju penjali prije dva dana. Gledamo dolje prema Canazeiju – poznati serpentinasti spust kojim završavamo vožnju.
Gužva nas i tu prati – opet puno auta i dosta kočenja, ali navikli smo već. U smještaj stižemo zadovoljni. Nema euforije, ali ima onaj tihi osjećaj ispunjenosti – odrađen je još jedan veliki krug.
Stajemo u Canazeiu na desertu, no niti to nas nije oduševilo – očito nije bio dan za deserte.
Tužni s jedne strane što je došao kraj ovom godišnjem, ali zadovoljni s realiziranim planom upoznavanja novih cesta i ponavljanje onih više zanimljivih od prije. Ove smo godine baš “popeglali” Stelvio!
