Julierpass, Albula i luksuz St. Moritza
Nakon doručka i kratkog obilaska Chiavenne, krećemo prema St. Moritzu preko već poznatog Maloja Passa. Naš smještaj je u Berghotel Randolins – hotel smješten doslovno na brijegu iznad samog St. Moritza, s otvorenim pogledom i dobrim pristupom rutama. Soba je srećom već bila spremna, pa ostavljamo stvari i spremamo se za vožnju.
Krećemo kroz Champfer u smjeru Silvaplane, gdje počinje uspon na Julierpass – dug svega 7 km, s prosječnim nagibom od 6,6%. Uspon prolazi brzo, gotovo iznenađujuće lako, a na vrhu stajemo na kratko za fotku i nastavljamo dalje prema Tiefencastelu.
Ova strana je znatno duža, ali ne i puno teža – spuštamo se 35,7 km nizbrdo s prosječnim nagibom od 4,2%. Nakratko stajemo kod jezera Marmorera – pauza za sliku i kratki predah.
Nakon spusta, skrećemo lijevo i radimo pauzu u Albula & Julier Hotelu. Naručujemo kavu i desert, a konobar nas pita odakle smo jer mu naš engleski zvuči “malo ruski”. Kažem da smo iz Hrvatske, a on uzvraća: “Pa možemo se sporazumjeti po domaći”. Ispostavilo se da je Goran iz Pančeva, već dugo živi u Švicarskoj, a dobar dio ljeta provodi u Rovinju. Uz ono što smo naručili, počastio nas je i dodatnom tortom od mrkve.
Nastavljamo prema Albulapassu, najprije valovitim terenom s blagim usponima. Prolazimo pored golf terena koji se proteže kilometrima. Pravi uspon počinje tek nakon mjesta Filisur, i od tog trenutka kreće ozbiljna zabava – serpentine, impresivna kotlina s desne strane i tehnički zanimljiv uspon.
U Bergünu počinje strmiji segment – prosjek nagiba 7%, a najstrmiji dijelovi dosežu 12%. Vožnja kroz šumu je zanimljiva, uz više vijadukata iznad kojih prolazi Bernina Express. Nažalost, nismo imali sreće uhvatiti vlak u prolasku.
Na vrhu Albule radimo kratku pauzu za slikanje. Postoji restoran, ali ga preskačemo jer je već bilo 17 sati, a večera u hotelu nas je čekala u 18h. Vozimo se natrag prema St. Moritzu istim putem.
Večera u hotelu je tri slijeda – nekoliko opcija za svaki tanjur, hrana vrlo korektna, poslužena bez stresa. Hotel ima i bike room, spa zonu te vanjski bazen, ali prvi dan ništa od toga nismo uspjeli iskoristiti.
Nakon večere – auto na Tesla Supercharger, a mi šetnja kroz luksuznu zonu St. Moritza. Vitrine s bundama po 65.000 €, satovi koji kreću od 50.000 €, a na ulazu u trgovinu prvo te odmjere, pa tek onda otvore vrata. St. Moritz – Top of the World.
Dva prijevoja, Davos i vjetar za kraj
Albula + Flüela, s kavom u Davosu i poznatim modom „ne pričamo“ zadnjih 40 km.
Po jutru se dan poznaje – a kad se doručkuje s pogledom i dobrom ponudom, znaš da će i vožnja biti ozbiljna. Prvi pravi doručak u Berghotel Randolins potvrđuje dojam o smještaju. Na „jelovniku“ za danas – nešto duža ruta.
Startamo iz St. Moritza identičnim putem kojim smo jučer završili – preko Albule. Ova strana je kraća, ali strmija.
Brzo dolazimo gore, fotka i dugi spust niz poznate serpentine. Nakon Filisura dolazimo do prečaca koji znači samo jedno – opet uspon. Kratak, ali začinjeno strm.
Izlazimo na glavnu cestu i vozimo prema Davosu. Cesta je razgibana, a na jednoj dionici nailazimo na galeriju kroz koju nije dozvoljeno s biciklima. Alternativa? Drobljeni kamen. Ipak, tunel od gotovo 2 km savladavamo bez incidenata i ubrzo stižemo u Davos.
Davos me odmah vrati u 2015. i putovanje “Kroz sedam država”, kada smo iz Novog Marofa došli biciklima do Švicarske. Vizure se nisu puno promijenile – ista energija. Pauza za kavu i kolač, kratki foto session i krećemo prema Flüeli.
Flüelapass je pitomiji nego što zvuči – prvi dio blag, zadnjih par kilometara malo zagrize, ali ništa strašno. Gore puše, hladno je, i nakon par fotki krećemo dalje. 
Spust nas iznenađuje – prvo makadam s radovima i pravim drobljenim kamenom, ali prolazimo bez bušenja. Zadnji dio spusta vraća poznate serpentine – 10% nagiba, do Suscha. U Suschu punimo bidone i nastavljamo. Karte kažu da je sve lagano prema Zernezu i dalje prema St. Moritzu. Ali ne kažu da puše.
I to onaj vjetar u prsa koji ti briše tempo s ravnice. Na 25 km/h jedva držimo ritam, a razgovor lagano nestaje.
… puše … vozimo … puše …
Napokon, St. Moritz! Sjeli smo u kafić uz jezero, upijali sunce i “skupljali snagu” za zadnjih 2,5 km uspona do hotela. Tuširanje, zaslužena večera i tišina zadovoljstva – dan je bio pun, ali vrijedan svakog okreta pedale.
Bernina, Piz Nair bez znoja i večera za pamćenje
Nakon nekoliko jačih dana u sedlu, Dan 4 nam je trebao biti “aktivni odmor”. Plan je bio jednostavan – kratka vožnja uz uspon na Bernina Pass, uživanje na vrhu i povratak bez stresa.
Prvi dio ide po planu – spuštamo se glavnom cestom prema Pontresini, turističkom mjestu s puno hotela i nešto manje atmosfere. Vrijeme je oblačno, ali suho. Uspon na Berninu je blag i brzo stižemo na vrh. Inicijalno smo planirali pauzu, no zbog tmurnih oblaka i hladnoće, samo kratko zastajemo i spuštamo se nazad.
Na spustu nas hvata kiša – prvo nekoliko kapi, a onda konkretan pljusak nakon Pontresine. Sklanjamo se pod samoposlužnu nadstrešnicu benzinske postaje i tamo provodimo skoro sat vremena. Retrospektivno, šteta što nismo stali ranije na kavu u Pontresini.
Kiša stala, ceste su još mokre, ali odlučujemo krenuti prema smještaju. I nismo napravili ni dva kilometra – bicikli i mi potpuno mokri i prljavi. Dolazimo do hotela taman kad se sunce počinje probijati i sve djeluje kao da se kiša nikad nije ni dogodila. Iskorištavamo priliku da operemo bicikle i veš – prašak smo morali kupiti posebno, ali vešmašina je bila dostupna.
Karta, žičara i Piz Nair
U sklopu smještaja dobili smo kartu za žičare i javni prijevoz, pa odlučujemo iskoristiti priliku i otići na Piz Nair (3057 m) – ovaj put bez bicikla. Presjedamo dvaput i stižemo na vrh, gdje nas čeka restoran i poznata štrudla od jabuka uz cappuccino (tj. njihovu verziju kave s mlijekom). Na vrhu je bilo dosta svježe, pa se ne zadržavamo predugo. Najzabavniji dio vožnje? Kad kabina prođe nosač i nakratko se ljuljne kao da smo na panoramskoj ljuljački.
Večera kod Marijana
U svibnju smo bili na krštenju nećakinje koje je vodio Marijan, i tijekom ručka smo saznali da živi u Samedanu, odmah pokraj St. Moritza. Kad sam kasnije istraživao ideju o godišnjem, St. Moritz se pokazao kao savršena baza – i zbog ruta, i zbog tih poznanstava.
Poslije Piz Naira idemo kod Marijana na večeru. Samedan nas dočekuje strmim usponom do crkve i župnog dvora, ali Marijana nalazimo iz prve. Večera je bila posebna – i zbog društva, i zbog truda domaćina. Uz Marijana, tu su bila i dvojica svećenika – Danko i Kristijan.
Krenuli smo s punjenim palačinkama, nastavili s tradicionalnim švicarskim fondueom, i završili sa sladolednim kupom s likerom – desert koji ćemo uskoro prepoznavati po Italiji kao uobičajenu ponudu. Bila je to večera uz šale i smijeh.
Dan završava kasno – pun svega osim kilometara, ali upravo zato i važan.