Baza u Marlingu Bruendlerhof pokazala se punim pogotkom: doručak u smještaju, odlična povezanost s gradom (javni prijevoz uključen u cijenu smještaja), popodnevni brunch, a navečer razgledavanje Merana i lokalne gastronomske ponude.
Penserjoch i Jaufenpass
Dan započinjemo u Marlingu, spuštanjem prema Bolzanu. Originalno sam zaboravio korigirati start rute pa se GPS i dalje ponaša kao da krećemo iz centra Merana. No to je tek detalj – strma lokalna cesta i nekoliko rotora brzo nas spajaju na planiranu trasu.
Do Bolzana vozimo izvanrednom biciklističkom stazom, gotovo potpuno odvojenom od prometa. Staza nas vodi uz rijeku, kroz vinograde, a prolazak kroz grad ni ne osjetimo – infrastruktura je toliko dobro posložena da biciklist doslovno klizi kroz grad.
Iza Bolzana počinje ozbiljan dio dana – uspon prema Penser Jochu (Passo Pennes). To je duga dionica, tehnički ne preteška, ali mentalno zahtjevna jer uspon traje i traje. Skupljamo kilometre uz lagani, konstantni nagib i prolazimo niz manjih mjesta, uključujući i Sarentino, živopisno mjesto okruženo planinama.
Pravi izazov počinje iza Pennes-a, gdje cesta postaje uža, zavojitija, strmija. Pogled unaprijed otkriva serpentine koje se uvijaju prema vrhu – ono što se na prvu čini kao kraj, često je tek nova sekcija.
Vožnja kroz alpski krajolik postaje sve impresivnija, a zrak sve svježiji. Na vrhu radimo kratku pauzu – sunce je nakratko zašlo, vjetar hladi kožu, pa se ne zadržavamo predugo.
Spust prema sjeveru vodi nas prema Vipitenu, ali još ćemo ga malo ostaviti po strani – čeka nas drugi izazov: Jaufenpass (Passo Giovo).
Ali prvo, Vipiteno – grad koji uopće nije bio u planu, ali se pokazao kao pun pogodak. Skrećemo malo s rute i dolazimo u centar. Baš kad treba – idealan trenutak za kavu, kolač i kratki reset. Fora grad, lijepa energija. Taj dan počeo je i NorthCape4000, ultra endurance event u kojem sudjeluju Ksenija i Siniša – šteta što nismo to ranije sinkali, da ih barem nakratko ulovimo.
Nakon pauze, krećemo prema Jaufenpassu. Uspon od Vipitena traje oko 16 kilometara i sastoji se od nekoliko segmenata. Početak je najljepši – otvoreni pogled na planine, lagani nagib i cesta koja vijuga kroz borovu šumu, evocirajući sjećanja na vožnje po Sloveniji – Trije Kralji.
Cesta je nešto lošija, s mjestimično ispucalim asfaltom, a dodatnu dramatičnost daje činjenica da su u tijeku veliki zahvati – na nekim dijelovima cesta je proširena, drveće uklonjeno, a radovi najavljeni za naredne dane. Na sreću, još je prohodna.
Na otvorenim dijelovima pred vrh puše snažan vjetar, ali nebo je čisto i pogledi su fantastični.
Spust prema Meranu je prava poslastica. Cesta se spušta u nekoliko razina – duge dionice, zatim serpentina, pa opet duga dionica. Sve se odvija u ritmu i bez stresa – užitak koji se teško prepričava. Samo voziš i gledaš kako ti se krajolik otvara.
U mjestu San Leonardo ne stajemo – znamo da ćemo se ovuda ponovno voziti. Cilj nam je doći do Merana prije mraka, no za kraj nas još jednom čeka strma lokalna cesta do smještaja u Marlingu – kao šlag na tortu nakon cijelog dana penjanja i spuštanja.
Večera u Taubenwirtu dolazi kao nagrada. Smještaj, planine, dva ozbiljna prijevoja u jednom danu – dan za pamćenje.
Timmelsjoch (Passo Rombo)
Nakon jučerašnjeg spusta od San Leonarda do Merana, danas nas čeka ozbiljan izazov – uspon na Timmelsjoch (Passo Rombo). Ruta nije kružna, pa ćemo se po završetku uspona vraćati istim putem natrag. Isprva smo razmatrali kružne varijante, ali sve su bile ili predugačke ili nepraktične – ova opcija se činila najizvedivijom.
Prva faza vožnje vodi nas kroz voćnjake i vinograde, uobičajen prizor u ovom dijelu Južnog Tirola. Cesta je široka, ali i dosta prometna – uz pokoju škripu guma i strpljenje koje kod vozača zna biti promjenjivo. Ipak, navikli smo već na to i koncentracija je na maksimumu.
U San Leonardu počinje prava stvar. Već izlaskom iz mjesta ulazimo u galerije, tunelske dionice koje oduzimaju vidike, ali dodaju dramatiku. Pogled unatrag otkriva kako se dolina polako pretvara u kanjon. Uspon postaje sve strmiji, a pogled sve impresivniji.
Serpentine se naziru u daljini, no ono što prvo izgleda daleko i visoko, ubrzo postaje stvarnost – upravo njima se penjemo. Pojavljuju se i metalne skulpture duž ceste – dio su otvorene muzejske postave koja prikazuje prirodu, povijest i kulturu ovog prijevoja.
Zrak postaje svježiji, krajolik suroviji. Ovdje se osjeća prava alpska divljina – nema sela, nema prometa, samo tišina, stijene i cesta koja se nemilosrdno penje. Iako uspon tehnički nije najteži od svih koje smo vozili, ima tu dužinu, otvorenost i izloženost koja te mentalno iscrpljuje.
Na vrhu nas dočekuje muzejska instalacija i granica s Austrijom. Pogled puca u svim smjerovima, a temperatura pada za nekoliko stupnjeva. Pauza za fotke, brzo oblačenje dodatnih slojeva, i krećemo natrag.
Spust je vrlo raznolik – dugačke ravne dionice izmjenjuju se s oštrim zavojima i iznenadnim usponima, pa nije moguće juriti bez rezerve. Ipak, užitak vožnje je velik, pogotovo jer znamo svaki detalj koji nas čeka. Pogled unatrag prema serpentinama koje smo savladali ostavlja dojam – ovo je bila vožnja za pamćenje.
U San Leonardu ponovno pauza – ovoga puta za kavu na sunčanoj terasi u centru. Uživamo u miru i toplini, i kratko bacamo pogled na Rain Alarm – prema Meranu se opasno približava kišni oblak.
Ne zadržavamo se predugo. Imamo još nekih 25 kilometara do smještaja, a vremenski prozor nije obećavajuć. Krećemo dalje, tempo je brz, ali ne paničan. Pet kilometara prije Merana padaju prve kapi – taman toliko da osjetimo što dolazi, ali stižemo do sobe suhi.
Za večeru ponovno biramo poznatu opciju – hotel/restoran u Marlingu, Taubenwirt.
Passo Palade i Castelfondo
Nakon prethodnih dana, kad su usponi dolazili u paru, današnji plan izgleda “pitomije” – samo jedan prijevoj, ali kilometraža i visinska razlika otkrivaju da nas čeka puno posla. Ruta iz Marlinga vodi nas na južnu stranu Passo Palade, s konstantnim, ali raznolikim usponom.
Prvi dio nas vodi kroz vinograde i voćnjake – tipično za ovu regiju. Iako je nagib umjeren, temperatura brzo raste, a asfalt od ranog jutra prži. Svježine niotkud – cesta je otvorena, bez hlada, iako vizualno pruža predivne poglede na dolinu ispod. Tempo držimo lagan, više zbog vremenskih uvjeta nego zbog težine uspona.
Kako napredujemo, cesta polako skreće u unutrašnjost, ostavljajući naselje za sobom i uvodeći nas u klasičan planinski krajolik. Pogledi na okolne vrhove, pokoji serpentinasti zavoj i sve mirnija okolina stvaraju savršen kontrast užurbanoj dolini.
Sam prijevoj nije tehnički zahtjevan – sve je vozno, bez ekstremnih nagiba – ali varljivo. Uspon traje, s povremenim “ravnijim” sekcijama koje zavaraju jer se visinska ipak ozbiljno skuplja. Na samom vrhu nalazi se restoran i mala muzejska postava – bunker s izložbom o povijesti vojnih utvrda u regiji i životu vojnika koji su ih koristili. Nažalost, ne stajemo detaljnije – cilj nam je nastaviti dok nas sunce ne ispeče do kosti.
Spust prema FONDU je brz – u zraku osjetimo da nismo prikupili dovoljno visinskih metara za dan. Tu nas prvi put počinje pratiti osjećaj da će ostatak dana biti sve samo ne lagan. Na križanju se odvaja ruta za Mendelu – planiranu za sutra – i tu se još dodatno spuštamo, što znači: sutra ćemo se dobro penjati nazad.
Fondo je prva prava stanica – kratka pauza za vodu, ali sunce i dalje neumoljivo tuče. Odmorimo tek toliko da dobijemo snagu za nastavak, jer sada slijedi prava priča.
Prolazimo Castelfondo – tipično alpsko naselje sa svojom ulogom u planinskoj vožnji: uska cesta, 15% nagiba, nekoliko trenutaka koji podsjećaju na uspon na Biokovo – sve je tu. Uspinjemo se kroz šumu, bez milosti, ali s osjećajem autentične borbe.
Sljedeća sekcija je “hupser” koji ima tunel na vrhu – kratka, ali začudno iscrpljujuća etapa. Iza toga slijedi ono što zvuči kao nagrada: samo spust. No spust je dug, otvoren, bez ikakvog zaklona. Vožnja bez vode u takvim uvjetima postaje ozbiljan problem. Cesta vodi mimo naselja, kao da je planirana da izbjegne sve mogućnosti za osvježenje.
Prolazimo više mjesta, ali sve nalikuje na obilaznice – bez trgovina, bez fontana, bez hlada. Već smo sat vremena na praznim bidonima, sunce udara, i ozbiljno razmišljamo kako ćemo izgurati zadnjih 15-ak kilometara. Spustimo se sve do Lane, i tu – napokon – prava mala planinska fontana. Nikad bolja voda.
Vožnju završavamo u našoj provjerenoj slastičarnici u Marlingu – Mein Beck, gdje pada kava i desert za kraj dana. Nije to bila “samo” jedna brdaška etapa – bio je to dan borbe s vrućinom, dehidracijom i beskonačnim kilometrima spuštanja.
Navečer smo otišli u Merano na laganu šetnju i desert, iako su kolači bili više za oko nego za nepce. Za večeru stajemo u pizzeriji između Marlinga i Merana – solidna hrana, ali ni blizu google ocjeni 5.0.
Opušteni oproštaj od Merana
Najavljena je kiša i već od jutra atmosfera nije bila na našoj strani. Budio sam se nekoliko puta tijekom noći, a kad sam konačno ustao, osjećaj je bio – nikakav. Bezvoljan. Prognoza se nije puno popravila – radar je konstantno pokazivao oblačne nakupine baš iznad područja gdje smo planirali voziti: Fondo i Mendelpass, kud smo prošli dan ranije.
Andrea je bila za vožnju, ali ni ona nije bila sto posto napeta – više iz onog “ako idemo, idemo” raspoloženja. Odluka je pala: idemo prema Pratu, pa dokle stignemo – stignemo. Izlazimo tek oko 11:30, što je za nas bilo poprilično kasno.
Put nas vodi biciklističkom stazom uz rijeku, ali doći do same staze nije bilo jednostavno – navigacija nas šalje preko nekih uskih ulica, a onda i niz stepenice s biciklima u ruci. Kad smo konačno došli do rute, odmah na startu nas je dočekalo malo iznenađenje – mini serpentinski uspon, skoro kao “baby Stelvio”. Fora!
Staza je iznenađujuće živa – dosta lokalaca, turista, obitelji s djecom. Neki voze brzo, neki bez reda – prometna dinamika kao na Jarunu nedjeljom popodne. Ritam vožnje je opušten, lagano se penjemo, s povremenim pauzama na odmorištima – staza je odlično uređena, s kafićima i mini restoranima duž puta.
Iako je ideja bila doći do Prata, crni oblaci prema sjeveru nas sve više uvjeravaju da je to loša odluka. Na jednoj točki skrećemo desno, izlazimo sa staze i odlučujemo spustiti se u Silandro (Schlanders). Tamo stajemo u slastičarnicu na kavu i kolač – lagana, spontana pauza koja je zapravo ispala savršen dio dana.
Nakon toga, lagano se vraćamo prema smještaju. Vožnja je bila kratka, nenaporna, ali taman da ne ostanemo cijeli dan zatvoreni. Ostatak dana provodimo u Meranu – gladni smo, ali nismo raspoloženi za velika kulinarska iznenađenja. Sjedamo u jedan kafić na brunch – sendviči su bili ok, ali ništa za pamćenje.
Kako nas pizza prethodne večeri nije oduševila, odlučujemo pokušati popraviti dojam večerom u drugom restoranu u Meranu. Ja uzimam pizzu, Andrea tuna salatu – ali nažalost, sve ostaje u tonu dana: srednja žalost.
Pozdravljamo se s Meranom pomalo rezervirano. Odlazimo na zadnju šetnju i vraćamo se u naš smještaj u Marling – Albergo Bründlerhof – savršeno mirnu bazu za istraživanje okolice.