10 godina vozim.bike. Deset godina putovanja, vožnji, utrka i priča sa ceste — zabilježenih kroz ovaj mali kutak interneta.
Biciklizam je u mom životu krenuo puno ranije. Ali 04. srpnja 2015. pokrenuo sam vozim.bike — bez plana, bez ciljeva, samo s idejom da negdje sačuvam fotke, rute i uspomene s vožnji.
A danas? Danas je biciklizam puno više od hobija. Postao je stil života.
Ali naravno, nije ostalo na tome.
S vremenom se priča sama razvila. Ljudi su počeli postavljati pitanja — “Koju ste rutu vozili?”, “Kakva je oprema?”, “Je li teško?” — i nekako se prirodno iskristalizirala misija:
Možda će netko, čitajući ovo, odlučiti sjesti na bicikl. Možda samo za krug oko kuće, možda za vikend vožnju, a možda jednog dana i za put od nekoliko tisuća kilometara.
Transformacija — prva velika prekretnica
Bicikl — dva kotača, pedale i vozi.
2013. — Motovun. Ekipa: Teo, Gordan i ja.
Trekking bicikli, bisage, nosači — pravi bike trip setup. Teo i Gordan su bili fit, ali ja… težak, bez forme, bez zraka na hupserima. Do Kožine ide, dalje ne — uhvati nas kiša i ostatak do Motovuna završavamo autom. Ali ideja je rođena — “Ajmo negdje. Ajmo biciklima.”
2014. — Balaton. Ekipu čine Tomislav, Ivana, Manuel i ja.
Tri dana — prvi dan do Balatona, drugi dan razgledavanje, treći dan povratak. Setup isti — trekking bicikli, bisage, sve natovareno.
Ali negdje kroz 2013. i 2014. dolazi ono klasično — “Dosta.”
Fotka s Balatona mi je i danas podsjetnik — 120+ kg, bez forme, bez zraka na usponima.
Krenulo je klasično. Malo više bicikla, malo manje slatkog. Nije to išlo preko noći. Jesen, pa zima, pa sve pokvari, pa ispočetka. Ali svaki novi krug je donosio pomake.
Ulazim u 2015. s nekih 118 kg. Još uvijek daleko od lakoće, ali svaki hupser više nije protivnik, nego izazov. Više vožnji, više kilometara, više dana na biciklu. Do ljeta skidam još 10 kila — na nekih 108.
Više nije pitanje “mogu li”, nego “koliko daleko mogu ići?”
P.S. još se radi na ovom “polju” 😀
Od Kajkavijane do HardCro-a – faza endurance ludila
Nakon tih prvih vožnji, putovanja i pomicanja vlastitih granica, dolazi ono klasično pitanje — “Kaj još mogu odvoziti?”
Na nagovor ekipe — hvala Gordane i Teo — prijavljujem se na Kajkavijanu. Za one koji ne znaju — to je MTB izazov (nije utrka, barem na papiru) od 260 km i 5500 m uspona, u jednom danu.
Detalj bez kojeg ovo ne bi bilo to — nemam MTB. Bicikl iznajmljen jedan dan prije starta.
Start u ponoć. Mrak. Tišina. Lampice. I ono pitanje u glavi — “Kaj mi je ovo trebalo?”
I onda 23 sata na biciklu. Umor. Grčevi. Krize. Glava koja puca. Noge koje ne slušaju. Ali i — cilj.
Zadnjih 30 kilometara samo mantra — “Samo da dođem.” Kroz glavu prolazi sve — “Nikad više.”
Kaj, naravno, traje točno do iduće prijave za 2015. godinu.
Nakon Kajkavijane došao je još veći izazov — put biciklima do Švicarske – Kroz sedam država
Ukupna težina bicikla, oprema i mene iznosila je 160 kg. I naravno, preko Alpa. Na meniju su bila tri HC prijevoja: Stelvio, Flüela Pass i Ofen Pass. Samo Stelvio je 23 km dug uspon, od 850 m do 2758 m nadmorske visine. I da — na 160 kg.
Put je bio sve — i avantura, i patnja, i zadovoljstvo. A najviše dokaz da ne trebaš ništa posebno osim volje, dobre ekipe i upornosti. Kad danas gledam unazad — to je bio moj prvi pravi ultra izazov. Prije breveta, prije HardCro-a, prije svega.
Nakon Švicarske nekako je logično došao prelazak na brevete. Standardnih 200 km, jednom i 400 km – BRM Sv. Nedelja.
Breveti su me naučili puno — tempo, prehrana, planiranje, strpljenje. Ali donijeli su i ono možda najvrijednije — ljude. Upoznaš ljude s kojima dijeliš kilometre, kontrole, krize, kave i smijeh.
Neki od tih susreta ostali su mi posebno u sjećanju. Matija, s kojim sam odrađivao i pripreme za HardCro i vozio lokalnim cestama, i Ivan, kojeg sam upoznao upravo na HardCro-u — nažalost, danas više nisu s nama.
I svaki put kad negdje vrtim pedale, negdje u mislima znaju se pojaviti. Jer na kraju, nisu ovo samo vožnje, nisu samo utrke — to su uspomene i ljudi.
I tako se sve prirodno naslanja na HardCro.
Ako su breveti bili škola — HardCro je bila matura. 1450 km, 16.000 mnv, 110 sati. Sam, bez podrške. Sve ono što sam učio kroz put do Švicarske i brevete — tu je došlo na naplatu.
HardCro nije samo vožnja. To je logistika, taktika, prehrana, spavanje, upravljanje energijom, psiha, tijelo, mehanika. To je danima 24/7. Test svega. I iskustvo koje te, htio-ne htio, promijeni.
I ovdje ne mogu ne ubaciti tekst koji je Marko iz kluba napisao večer prije mog prvog HardCro-a 2016. — tekst koji me i danas nasmije i podsjeti gdje sam bio tada:
HardCro. 1450 km, 16.000 mnv, 110 sati! Nedavno sam, u nekoj krizi, otišao par puta s njim na trening. Naravno, frižider je još uvijek na volanu. Nisam ga čekao, ne. Isti tren sam se sjetio onih par dana s njim na putu — Brane i ja ustajemo u 7, a on u 5:30. Pogodite već zašto, ha? Taj dan mu je bio treći u nizu — treći po 200 km ili više. Frižider na volanu pun — ‘trener je tak rekao’! Trener, wtf?!
Marko Košćak
Još prije godinu dana je stajao svakih 300 metara na Stelviu — ko’ fol ‘moram poslikati, predivno je’! A danas ima trenera i glava mu ide u zid ako slučajno nešto nije po planu i programu. :))
Trebali smo taj dan proći Kajkavijanu — za trening. Ja umirem tri puta, preskačem Sljeme, a on… ‘nije mi to u planu i programu, moram gore’.
Kad nekog upoznaš sasvim slučajno, pa ti skoro svaki dan prolazi s njim… al’ di baš meni?! Jel tak, Brane?
Klub nam je prošle jeseni bio pred gašenjem, a sad smo tu, jer je ostala samo želja da se pomogne klincima i roditeljima. Ivan Heged je samo jedna lijepa (nije baš, al’ ajde…) crtica svega što se u BK MK dešava ove godine.
HardCro nije ‘terra incognita’, ali za nekog tko se do prije dvije godine natjecao u ‘koliko palačinki možeš pojesti’ — to je utrka života.
Zato, moj prijatelju, ovaj tjedan smo svi mislima uz tebe.
Ivan Heged, BK Maraton Kreidler — prvi i jedini na prvoj utrci oko Hrvatske — HardCro!
Start je sutra ujutro, i cijeli tjedan te pratimo na ovim stranicama.
Pusa. (Slomilo me, priznajem)
Kad biciklizam doslovno postane stil života
A kad kažem da je biciklizam postao stil života — stvarno mislim doslovno. Jer i Andreu sam “upoznao” na biciklu.
Dok sam ja 2016. bio duboko u ultra fazi — breveti, HardCro — ona je te iste godine tek počela voziti. Slovenske Alpe, prve ozbiljnije vožnje, prvi koraci u svijet biciklizma. U početku još nismo vozili zajedno, ali… negdje krajem kolovoza — krenula je naša zajednička priča.
Preokret — od ultra do utrka
Negdje nakon HardCro-a, breveta i ultra vožnji, dolazi preokret. Ne zato što više ne mogu voziti dugo, niti zato što ultra ne valja — nego zato što više nemam volje ni vremena provoditi cijeli dan na biciklu.
Počinje drugačiji pristup. Treninzi postaju strukturirani. Više fokus na učinkovitost, na kvalitetu, na to da u 2–3 sata odradim ono što prije možda nisam mogao ni u 6. Power metar više nije samo zanimljiva igračka — nego alat. FTP postaje nova mjerna jedinica.
I realno — taj preokret je bio ono što je zapravo i otvorilo vrata prema Alpama. Jer bez te promjene, bez tog načina treniranja i razmišljanja, ne bi mogli odvoziti ono što danas vozimo. Nisu to više bili samo izleti — nego ozbiljne vožnje po prijevojima, danima zaredom.
Alpe — konstanta koja se ne mijenja
Bez obzira na sve promjene, jedna stvar ostaje uvijek ista — Alpe.
To nije trening. Nije brevet. Nije utrka. To je čista terapija. Mjesto gdje se dani na biciklu ne mjere wattima ili intervalima, nego samo osmijehom na vrhu prijevoja.
2019. sam odvozio ono što će zauvijek ostati posebno upisano — Triplo Stelvio. Tri strane Stelvia u jednom danu. Onaj trenutak kad se pitaš — “Zašto?”, a odmah nakon toga sam sebi odgovoriš — “A zašto ne?”
Od tada, Alpe su jednostavno postale — konstanta. Ne razmišljamo više hoćemo li ići. Samo kad, gdje i što ove godine.
Trento — svjetsko prvenstvo, nešto potpuno drugačije
A 2022. dolazi nešto skroz novo. Prvi put na svjetskom prvenstvu za amaterske vozače — Trento UCI World Championships.
Da mi je netko prije 10 godina rekao da ću jednog dana stajati na startnoj rampi na ovakvoj utrci, rekao bih mu da je lud. A eto — dogodilo se.
I dalje je to bio poseban osjećaj — biti dio tog eventa, među vozačima iz cijelog svijeta, s istim nervoznim pogledima i istim pitanjem u glavi: “Jesam li dovoljno trenirao?”. Trenirao jesam, briljirao nisam 😀
Novi dres, nova faza
Preokret prema utrkama nije bio samo u načinu vožnje, treninzima i ciljevima. Dobio je i vizualnu potvrdu.
Kroz prvih nekoliko godina, pa i kroz cijelu ultra fazu, nisam imao nikakav službeni dizajn dresa — fokus je bio na putovanjima, vožnjama, iskustvu. I nekako je nakon preokreta — došlo je i vrijeme za prvi pravi dres vozim.bike.
Prvi dizajn bio je gradijent iz crne u rozu — jednostavan, ali upečatljiv. Drugi je bio na istu temu, samo uz dodatni pattern na gradijentu i još malo više roze.
A sada, ovih dana, stiže treći dizajn — potpuno minimalistički. Bijela podloga, gore jednostavno piše vozim.bike, uz nekoliko diskretnih rozih detalja.
Čisto, jednostavno, a opet posebno — minimalistički pristup uz top rezultate. Nekako kao da taj dres odražava točno ono gdje sam danas — manje filozofije, više konkretnog.
I naravno… uz sve to postoji i posebna, “Barbie” verzija, koja je nastala čisto za gušt, samo za Andreu i mene. Interno je zovemo “cirkus” dres. Jer zašto ne. Biciklizam nije samo treninzi i utrke — nego i gušt, zafrkancija i ono nešto naše. Možemo reći — stil života.
Dresovi su postali dio identiteta.
Zaključak
Kad sam prije deset godina pokrenuo ovu stranicu, nisam znao kamo će me odvesti. Nije bilo plana, nije bilo ciljeva. Samo bicikl i ideja da negdje sačuvam uspomene.
Danas, deset godina kasnije, shvaćam da je bicikl donio puno više nego što sam tada mogao zamisliti. Nisu to samo kilometri. To su priče, ljudi, trenuci, usponi, spuštanja. I svaki od tih trenutaka oblikovao je ne samo vozim.bike, nego i mene.
I zapravo… ovo nije kraj priče. Ovo je samo jedna od etapa.
