Triplo Stelvio

FACE the CHALLENGE bio je natpis na majicama koje su nosili organizatori ovog odličnog eventa. Kao što na majicama piše, Triplo Stelvio je IZAZOV - psihički i fizički koji uključuje penjanje na Stelvio sa sve tri pristupne strane u jednom danu.

Treninzi

Zwift sam aktivirao još u rujnu, ali nikako da se kvalitetno natjeram. Krajem listopada 2018. godine vidio sam prvu objavu vezanu za event Triplo Stelvio. Prošlo mi je kroz glavu kako bi se bilo dobro prijaviti na neki event kako bi imao neki cilj kroz zimu za kojeg bi se mogao pripremati. Prijavu sam odradio nekoliko dana nakon što je izašla ta prva objava i to je bilo to, nema odustajanja, treba se primiti treninga. S treningom sam započeo početkom studenog – 8 tjedana trening plan (5 vožnji tjedno – FTP builder)
Kako je došla Nova Godina, malo sam popustio s treninzima – aktivirao sam neki trening plan koji mi je dozvoljavao puno prebacivanja vožnji, pošto su bile samo 3 tjedno i nisam ga odradio niti 40%. Vrijeme vani nije dosta dugo dozvoljavalo vožnje i jednostavno, prolazili su tjedni bez ikakvog treninga.

Kako je vrijeme prolazilo, event se sve više bližio i trebalo je početi s vožnjama. Konačno je došlo ljepše vrijeme i moglo se početi trenirati na cesti. Odvozio sam nekoliko breveta (200km – Žumberak na kvadrat i Ivanić Grad), 2. Tour de Kaj, Moja stotka, Bimep, pripreme u Kranjskoj Gori i još dosta vožnji tu u okolici s pristojnim visincima i za kraj – finalni test – TriploUčka.

Koncept i vremenska crta

Triplo Stelvio bio je zakazan za 02. srpnja, no u slučaju lošijeg vremena organizatori su stavili mogućnost pomicanja datuma utrke kako bi imali što bolje vrijeme. Naputak za sve sudionike bio je da 29. lipnja budemo svi u Bormiu, prisutni na inicijalnom meetingu u Hotelu Palace. Okupilo nas se dvadesetak natjecatelja gdje nam je prezentiran koncept Triplo Stelvia.

Tim organizatora sastojao se od mehaničara, vodiča, fotografa, snimatelja, vozača support vozila i predstavnika organizacijskih udruga. Prilikom inicijalnog meetinga dobili smo starter paket ( tri torbe, bidon, izotonik, dres triplo stelvio, majicu triplo stelvio) U ove tri torbe smo morali staviti stvari i donijeti ih drugi dan ponovno u hotel. Torbe sadrže stvari koje ćemo koristiti na spustu nakon uspona. Obavezno je bilo korištenje prednjeg i stražnjeg svjetla zbog toga što je start bio predviđen za 3:15 ujutro. 🙂

Stvari iz prve torbe koriste se na spustu u Prato i za finalni spust u Bormio, dok se stvari iz druge torbe koriste za spust u Santa Mariu.

Napravio sam tu detaljan popis što ću staviti u torbe. No, kako nisam imao sve duplo, neke sam stvari u zadnji čas odlučio imati stalno kod sebe u torbi na biciklu.

Moj setup torbi bio je sljedeći:

torba 1:
- zimske navlake za noge, zimske navlake za ruke, zimske rukavice, marama, baselayer dugi rukav, rezervni dres
torba 2:
- majica, potkošulja, windstopper
torba 3:
- majica ( pro forme )
bicikl:
- ljetne navlake za ruke, windstopper, kišne navlake za cipele, proljetne navlake za noge, alat, pumpa, rezervna zračnica

CHALLENGE

Kao što sam u uvodnom dijelu napisao, Triplo Stelvio nije utrka, to je izazov. Izazov koji uključuje tri uspona na prijevoj – Bormio – Stelvio, Prato – Stelvio te Santa Maria – Stelvio. Start je zbog predviđenog lošeg vremena pomaknut na 1. srpnja.

Okupljamo se oko 3:00 kod Hotela Palace, dio ekipe koja ima “veći” paket usluge ima i mali doručak prije starta. Oko 3:15 krećemo na prvi uspon iz Bormia (21 km – 7.1% prosječni nagib).

Andrea je na početku grupe i svi krećemo za njim. Prostora za zagrijavanje baš i nije bilo. Dočekalo nas je ugodnih 18°C. Andrea i ja smo taj uspon odradili dva dana prije eventa i konfiguracija mi je poznata, nema iznenađenja, uzimam svoj tempo i peglam do gore. Sudionici nisu baš bili raspoloženi za razgovor za vrijeme uspona 🙂 Pred kraj prvog “seta” serpentina skompam se s grupom od troje sudionika, odrađujemo te zadnje serpentine i dolazi nam “ravni dio” (3%) iskoristili smo taj dio da se upoznamo i to je bilo to, oni ostali kod svojeg tempa, meni odgovaralo da malo pojačam i ostavljam ih tu iza sebe. Zadnji dio uspona iz Bormia (kad se spoji s cestom s Umbraill Passa) opet postaje strmi – 10%, Temperatura je tu oko 7°C i dosta je teško zagrijati noge, navlačim proljetne navlake koje imam kod sebe, kako mi ne bi bilo zima za ruke. Mijenjam svako malo poziciju, dižem se na noge s nižom kadencom, pa opet malo viša, ali taj zadnji dio nikako da prođe. Dodatno imali smo prisutan vjetar, uz cestu snijeg, tako da je “feels like” bio puno manji nego ovih 7°C.

Dolazim do vrha, oblačim baselayer dugi rukav preko dresa, stavljam windstopper i ulazim u kafić gdje smo imali pripremljeno za gricnuti (naresci, kroasani, žitarice, kava – pravi švedski stol). Naručujem kavu i ulazim u razgovor s jednim sudionikom. Ovih troje sudionika su pitali od kud sam, “Hrvatska” rekao sam, reakcija je bila – “Ok, mi smo iz Italije”. Dok je ovdje bilo malo drugačije, “Od kuda iz Hrvatske?” upita me. “Varaždin” odgovaram, “skoro pa smo susjedi, moja mama je iz Male Subotice” vraća on – zaista, svijet je mali 🙂 Popijemo kavu, pojedem kroasan i izlazimo van kako bi krenuli na spust, no ne krećemo još, čekamo izlazak sunca s Andreom (vodič).

Okuplja nas se grupa od 6 vozača i krećemo prema dolje. Spust prema Pratu mi je poznat jer sam taj dio vozio 2015. godine kada smo išli biciklima do Švicarske (Prato – Stelvio – Santa Maria). Ali traje i traje…. treba nam preko 30 minuta kako bi stigli do prve kontrolne točke u Pratu.

Čeka nas kombi u kojem ostavljamo sve stvari koje nam nisu potrebne, punimo bidone vodom, opskrba čokoladicama imamo par minuta i krećemo s usponom iz Prata (24 km – 7.4% prosječni nagib).

Ovaj uspon ima tri sekcije gledajući od prve serpentine svaka sekcija ima cca 7km – uspon do Trafoia, šuma i finalne serpentine. Znam da je šuma najgori dio i da je nagib u većini slučajeva dvoznamenkasti broj. Do Trafoia pratim Andreu i Marka, počele su mi tu naznake za grčeve u nogama i posežem u torbu, kad ono, nemam magnezija, zaboravio uzeti… spec… odlučujem da ću ipak smanjiti malo tempo i laganije nastaviti.

Na dva mjesta putem imamo izvore i stajem tu kako bi dopunio bidone.

Dolaskom na vrh, pucam se s magnezijem, stavljam još dodatna dva u torbu, popijem kavu, pojedem pitu s jabukom i spreman sam za predzadnji spust i zadnji uspon.

Spust u Santa Mariu prolazi bezbolno, davno mi je taj spust ostao u dobrom sjećanju, lijepa cesta, brzo smo jurili dolje, dosta morali kočiti – to znači samo jedno — uspon iz Santa Marie je definitivno najteži od ova tri. Dolje imamo kontrolnu točku i okrjepu, ovaj put uz gore sve navedeno imamo i orašaste plodove 🙂 (naše najdraže jelo na putu iz 2015.) Iz Santa Marie ide se na Umbrail Pass (13 km duljine, 8% nagiba i to se spaja na cestu iz Bormia – dodatnih 3 km s 10% nagiba).

Profil iz Santa Marie 10% – 4% – 10%, ovih 4% traje ultra kratko, tek toliko da spusti prosjek s 10% na 8%.

Teško je već na samom početku, noge tvrde, magnezij i ne djeluje baš nešto, serpentina za serpentinom, opet se odvajam od ekipe, cca 4 ih je ispred mene. Vozim i teško je, s noge na nogu okrećem pedale, niska kadenca… Na spustu sam zagledao par izvora, koji su na usponu jednostavno nestali, ostajem bez vode i hvatam kamermana koji mi je natočio ostatak iz svoje boce, nekih 0.3 litre.

Od Umbraill Passa ostaje mi odraditi par serpentina i tu zapinjem malo jače, nagib je opet 10%. Vidiš Stelvio, a ima još 5km do gore. Spajam s cestom iz Bormia i znam da je tu još samo 3 km do “cilja”. Počele opet naznake grčeva u desnoj nozi i pazim da ne pretjeram. Odrađeno 4300m visinske čeka me još 300 i jednostavno treba zapeti i završiti to.

Dolazim na cilj, gore ekipa organizatora, sudionici, svi čestitaju, sad mi je jasan onaj hešteg #triplostelviofamily, to je stvarno jedna “obitelj” svi žive za to, svi daju sve od sebe tu, organizatori da bude sve kako spada, sudionici da to odvoze. Stvarno, atmosfera je bila toliko pozitivna da zaboraviš na grčeve, na bol u leđima i na sve ostale probleme 🙂

Nakon zadnjeg uspona, u cilju, potrebno je odraditi slikanje za album Finishera i onda klopa – pizza ili pasta – kako kome više odgovara. Kratko druženje s ostalim sudionicima koji su bili tamo nakon kojeg s Andreom odlazim poslikati serpentine koje vode u Prato i spuštamo se u Bormio u hotel gdje smo bili smješteni.