Primarni cilj ovog godišnjeg je Triplo Stelvio event ( o njemu možete više pročitati – OVDJE ) oko kojeg smo napravili plan za ovogodišnji ljetni odmor.

Inicijalni plan

29. lipnja  – dolazak u Bormio, odvozimo Stelvio, odradim meeting u hotelu Palace

30. lipnja  – odvozimo Mortirolo i Gaviu

01. srpnja – odmor

02. srpnja – Triplo Stelvio

03. srpnja – Vožnja autom do Arabbe i odvoziti mali krug Maratone

04. srpnja – odvoziti veliki krug Maratone

05. srpnja – vožnja autom do Heiligenbluta i odvoziti Grossglockner

06. srpnja – povratak autom u Varaždin

Subota ( 29. lipnja )

Budimo se u 3 sata ujutro, pakiramo stvari u auto i oko 4 krećemo u smjeru Ptuja gdje radimo kratku pauzu na benzinskoj (točenje, kava, kroasan). Dug je još put pred nama, odradili tek mali dio (45 km / 740 km). Nastavljamo u smjeru Ljubljane, nakon koje idemo prema Novoj Gorici. Kod Vrhnike upadamo u “čep”, dogodila se prometna, to nam troši nekih pola sata. Put nas dalje vodi prema Veneciji gdje se odvajamo za Milano. Kratku pauzu radimo na nekom odmaralištu prije Padove, cca 380 km od Ptuja. U mjestu Brescia skidamo se s autoceste i nastavljamo cestom SS510 prema mjestu Edolo. Putem prolazimo pokraj nekoliko jezera – Lago di Garda (tu smo još bili na autocesti, nešto sitno se vidjelo) i Lago d’Iseo – vozili smo se neko vrijeme kraj jezera. Nažalost nismo se zaustavljali, već nam je bilo malo dosta vožnje i htjeli smo čim prije stići u Bormio.

U mjestu Edolo idemo na cestu SS39 i neplanirano prolazimo preko jednog prijevoja – Aprica. Na mjestima, cesta s dvije trake postaje neki “kozji put” i problem se mimoilaziti s vozilima koji dolaze iz drugog smjera. Počinje spust i tu je već manje takvih suženja, no ubrzo se odvajamo na neku full usku cestu i spuštamo u malo mjesto Stazzona. Sretni smo jer smo se ponovno dohvatili normalne ceste – SS39 koja vodi u Bormio.

Po dolasku u Bormio, soba nam nije bila spremna, no ostavljamo automobil u garaži, presvlačimo se i krećemo odraditi uspon na Stelvio. Ovaj sam uspon odradio dva puta na Tacx trenažeru (video trening) i profil i vizuala su mi više manje poznati.

Izlazimo iz Bormia, prolazimo pokraj table koja pokazuje da je cesta otvorena. Na početku tog uspona ima par odvojaka koji vode u dva wellness centra (Bagni nešto 🙂 ). Uspon je dužine 21.5km ( iz Bormia ) uz prosječan nagib od 7.1% Prvi dio koji nam slijedi je oko 5-6%. Neočekivano, vani je temperatura od 33°C i raste do maksimalnih 39 na jednom dijelu uspona. Subota je i cesta je dosta prometna – motori, sportski automobili i ljudi u tranzitu.

Prvi dio uspona nema puno serpentina, više manje je duga “ravna” linija nagiba cca 8%, par zavoja gdje se malo više popneš, nekoliko galerija ( u kojima je Garmin redovno gubio GPS signal ) i dolazimo do najgoreg dijela s ove strane 14% uspona ( u blizini elektrane ). Nakon tog slatkiša slijedi nam niz serpentina na kojima skupljamo preko 200m visinaca. Tu smo na par zavoja imali fotografe koji fotkaju i pretpostavljam kasnije prodaju te slike ( nisam u ovom trenu to još istražio ).

Nakon tih serpentina imamo opet jednu dužu “ravnu” dionicu koja na mjestima ima nagib 3%, super za razvrtjeti malo. Putem prolazimo kraj crkve, farme i dolazimo do skretanja za Umbraill Pass (CH). Od ovdje čeka nas još 3 km do vrha s nagibom od 10%. Ima dosta snijega uz cestu, no uz temperaturu od 23°C se baš i ne može zadržati gore i sve se topi.

Radimo kratku pauzu, pošto smo vremenski ograničeni s meetingom koji počinje u 18 sati u hotelu Palace, a čeka nas još spust i raspakiravanje stvari.

Na spustu smo iskoristili još i priliku da kročimo u Švicarsku i popeli smo se još tih dodatnih 50m na Umbrail Pass 🙂 Spust je u svakom slučaju užitak s ovakvih prijevoja. Potrebno je malo više paziti po serpentinama, pošto na nekima od njih ima sitnog šljunka.

Smješteni smo u Hotelu Baita dei Pini, zbog utrke, uzeli smo polupansion. U cijeni smo imali na korištenju i njihov wellness centar ( finska, parna sauna i jacuzzi ). Također, hotel ima garažu. bike room (koja perverzija) – stalci za bicikle, alat za popravljanje, mjesto gdje možeš oprati bicikl. set tuševa i WC-a u blizini bike rooma ( korisno ako se odjaviš iz sobe a taj dan još planiraš biciklirati ).

Dolaskom u hotel, prijavljujemo se u sobu, na brzinu raspakiramo stvari i krećemo do hotela Palace na meeting za Triplo Stelvio. Tu upoznajemo ekipu organizatora i dobivamo sve bitne informacije vezane za sam event. Više o eventu možete pročitati OVDJE. Nakon meetinga vraćamo se u hotel na večeru.

Prilikom prijave u hotelu, na recepciji je radila gospođa koja je tu s našeg područja – Balkana, pa se bilo lakše sporazumjeti, ali i dobiti “bolji tretman” (bude * u nastavku teksta kad se bude opisivalo).

Večera je imala zanimljiv koncept, nije nas dočekao švedski stol, kako to obično biva, nego imamo meni iz kojeg biramo predjelo, prvi tanjur, drugi tanjur i desert. (Nažalost, promaknule su mi slike hrane koju smo imali… a stvarno šteta jer je bilo super).

Za prvu večeru imali smo tanjur sa sirevima i s njihovim suhomesnatim proizvodima, Andrea je za prvi tanjur uzela Pizzocheri (vrsta rezanaca od 80% heljdinog brašna i 20% pšeničnoga brašna) pripremljeno s kuhanim krumpirom, keljem i umakom, dok sam ja uzeo isto neku tjesteninu u umaku s borovnicama i teletinom. Drugi tanjur smo preskočili i “navalili” na desert.

Odmah prvi dan dvije su nam informacije “zeznule” inicijalni plan. Prva je bila da je Gavia zatvorena zbog urušavanja tunela, a druga da je Triplo Stelvio pomaknut na ponedjeljak. Razmišljamo što sad napraviti, krug s Gaviom otpada i dan odmora moramo imati sutra…

 

Nedjelja ( 30. lipnja )

Dan odmora… Probudimo se ujutro, odlazimo na doručak, koji je švedski stol – naresci, salate, peciva, žitarice, jaja, sokovi, deserti… jednostavno previše svega 😀

Poslije doručka vijećamo što dalje. Listam malo po webu i naletim na neki članak, u kojem piše – “Odradili ste uspon na Stelvio iz Bormia i trebate odmor – Lake Cancano je za Vas”. Otvaram Garmin Connect, nađem to jezero, naklikam rutu i krećemo na Easy Ride 🙂

Krećemo oko 11:30 iz hotela, izlazak iz Bormia je u istom smjeru kao i dan prije kad smo vozili Stelvio. Prvih 2.5 km je više manje ravno i onda u mjestu Premadio počinje uspon na Torri di Fraele ( 1941 m ).

Sunce počinje polako pokazivati zube i grije nas s (ne)ugodnih 35°C. Cesta je više manje otvorena s nižim raslinjem i osjeća se ta vrućina. Čeka nas 18 serpentina do vrha, na kojima imamo pogled na dva sačuvana tornja koji se nalaze na samom vrhu prijevoja. Putem srećemo dosta biciklista, kao i ostalih sudionika prometa. Cesta svakako oduzima dah. Prije prijevoja, prolazimo kroz dva kratka tunela uklesana u rubu planine. Prijevoj je asfaltiran tek krajem 2010. godine. Ovu cestu zovu još i Mini Stelvio.

Fraele tornjevi su davno služili kao strateška točka komunikacije. Kod samog prijevoja radimo kratku pauzu za slikanje i odlučujemo produžiti dalje do jezera. Cesta koja vodi do njega, kao i staze oko jezera su nažalost makadam – na mjestima super, na mjestima s dosta kamenja koji su potencijalna opasnost za bušenje gume ( ne znam, nakon “nezgode” na Učki, nisam više 100% opušten na biciklu i pazim sad više ).

 

Definitivno se isplatio odlazak do jezera i spuštanje do brane. Mislim da nije potrebno opisivati krajolik, slike će vam sve to dočarati.

Imamo povratak po makadamu do tornjeva i slijedi nam povratak u Bormio, kojeg opet uobičajeno odrađujemo puno brže nego penjanje 😀

Zanimljivo je da tamo sve radi dvokratno, iza 12, pa sve do 16:30, radi jedan mali dio u gradu, teško je naći mjesto za pojesti nešto. Stajemo u nekom restoranu – Kuerz na pizzama. Nismo nešto posebno gladni i odlučujemo uzeti jednu pizzu i podijeliti ju na pola. Naravno, to tak ne funkcionira, “Radimo baby pizze” – Kaže konobarica. “Može, donesi nam dvije baby pizze” – rekao sam 🙂 bilo je sve super do trena dok nije donijela račun, pizza koja inače košta 7.5€ naplatila je 2x i smanjila za 2€ ukupan iznos računa, tako da smo dvije baby pizze platili 13€. Da se ne bi krivo razumjeli, nije sad problem u tih par eura više, nego je to da su te pizze bile osjetno manje i da nam se bolje isplatilo naručiti dvije velike.

Ali, nema veze, pojeli smo nešto, večera je tu gdje imamo pravi obrok. Vožnju završavamo na kavi u kafiću u sklopu hotela.

Peremo stvari kako bi se posušile do navečer s obzirom da moram pripremiti stvari za Triplo Stelvio i odnjeti ih oko 20h u hotel Palace. Odmaramo kratko, odlazimo do obližnjeg dućana kako bi kupio nešto za pojesti ujutro, malo relaksacije u sauni, pripremamo bajk i dolazi vrijeme za večeru. Ovaj put ne preskačem drugi tanjur i naručujem steak 🙂

Dogovaram na recepciji da ću ujutro uzimati bajk (vrata Bike rooma otvaraju se samo s recepcije). Plan je da idemo ranije na spavanje, pošto se budim u 2:15, no kako to obično ide, kad treba ranije zaspati, to i nije samo tak, leći i zatvoriti oči. 4h su do alarma, ne baš nešto puno…

 

Ponedjeljak – Dan D ( 01. srpnja )

Budim se u 2:10, na brzinu pojedem nešto, popijem preworkout, pripremim si stvari i taman po izlasku iz sobe nestaje struje u hotelu 😀 Dolazim na recepciju, tamo portir nekaj prčka po osiguračima. Odlazim u Bike room, on se spušta za mnom. stavljam sve stvari na bicikl i krećem iz sobe u vanjsku garažu i sjetim se da mi je ostalo zadnje svjetlo. Portir se vraća na recepciju, otvara ponovno Bike room, uzimam to i krećem dalje, sjednem na bajk, zaletim se van, kad ono, zatvorena ograda, silazim dolje, pokušavam otvoriti, no neuspješno. Otvorim, taman opet dolazi portir, zatvara zamnom ogradu i krećem prema hotelu Palace na start.

Frajer, vozim sa sunčanim naočalama, stajem na benzinskoj, da uzmem rukavice koje bi po potrebi nagurao u cipele u slučaju kiše ( najavili nešto za 14h ) i profulam hotel, vidim otišao sam predaleko, vraćam se nazad, dolazim do ekipe i vidim da nisam naljepio na sjedalo traku koja označava da smo sudionici. Pitam Ceciliju dal ima možda višak i na svu sreću imali su.

Ostatak kak je prošao event možete pročitati OVDJE.

Povratkom u hotel nakon eventa pitamo za pranje veša. Radila je ona gospođa od prvog dana (*). Biciklistički veš se pere besplatno, samo je potrebno do 16 sati ostaviti stvari. Jedan dio stvari smo imali odmah i to smo ostavili, dok sam drugi ( koji je bio u torbama ) mogao podići tek u 17 sati i tek onda ostaviti. Otišli smo iskoristiti još dobro vrijeme prije kiše šetnjom po Bormiu gdje smo sjeli na kavu i kroasan u jedan kafić, nakon toga smo podigli stvari i predali naknadno za pranje, nakon vremena u kojem je moguće predati, a da bude drugi dan spremno.

Koristimo priliku da odemo u saunu, ovaj puta nije bilo gužve i uživamo u jacuzziju i sauni. Poslije saune, odlazimo na večeru i tu sam već lagano “prazan” i jedva gledam. 21 sat i ja već u krevetu na pola spavam. Oko 22 sata netko kuca i ulazi u sobu 😀 Čistaćica donosi oprane stvari (*) i jedne i druge.

Utorak ( 02. srpnja )

Već uhodana procedura, buđenje doručak, gledamo što za rutu. Najavili kišu skoro cijeli dan, ne vozi nam se baš po kiši i nismo pametni što napraviti. Ekipa koja je vozila Triplo Stelvio i koja ima “jači” paket imaju organiziranu vožnju na Mortirolo. Mi smo isto htjeli to odraditi, ali htjeli smo i Gaviu, no da smo išli taj dio, morali bi se vraćati istim putem. Na spustu s te strane Gavie je dosta loša cesta i morali bi 2x preko Mortirola i odustajemo od te opcije. Kreiram novu rutu – Bormio – Mortirolo – Tirano – Livigno – Bormio — 150 km i cca 3700 m visinske – “papir svašta trpi”…

Krećemo iz tmurnog Bormia prema mjestu Grosio. Tendencija je spusta, vozimo dio po stazama, dio po lokalnim cestama.

Dolazimo do početka uspona na Mortirolo – dužine 14.8 km uz prosječni nagib od 8.3 %. Svakim kilometrom postavljen je znak na kojem piše koliki je prosječni nagib i maksimalni nagib za taj kilometar uspona koji slijedi.

Cesta je bila dosta loša i puna šljunka i grana koje je kiša od prethodnog dana nanosila. Također bilo je dosta prometno, a cesta dosta uska. Zanimljivo nam je bilo vidjeti kakvih luksuznih kuća / vikendica ima putem.

Šećer na Mortirolu bio je uspon od 16% dužine nekih 150m. Putem imamo izvor vode, stajem nakratko točiti i dolazimo do križanja gdje se spaja cesta iz Mazzo Di Valtelina od kud su vozili Giro ove godine.

Na usponu nas pretiče Triplo Stelvio kombi, ekipa bude sigurno gore na vrhu 😀

Jedan dio pred kraj je preko 10 % tu srećemo ekipu koja gura MTB bicikle. Dolasokm na vrh reakcija je bila – “to je Mortirolo?!?”. Kamen, tabla, pogleda tak tak. Ali, opet, nije sve u cilju, bitan je put do cilja. Gore smo se nakratko zadržali s ekipom koja je vozila Triplo Stelvio i krenuli sa spuštanjem, jer nas danas čeka još dosta 🙂

Na spustu srećemo još ekipu koja se penje gore, među njima i Andrea i Enrico ( organizatori ). Loši je spust, sad tek vidim kako je na Giru bio taj uspon i zašto su cijelo vrijeme bili na nogama.

Jedva smo dočekali da se spustimo na normalnu cestu i da nastavimo dalje po planu. Kratku pauzu imamo u mjestu Lovero, stajemo u dućanu, uzimamo nešto za pojesti. U Tirano dolazimo bez nekih većih problema i tu nam počinje lagani uspon. Naletio sam na reklamu za Bernina Express – vlak koji vozi kroz planinski krajolik u Švicarskoj . Vidjeli smo znak za Berninu da je otvoren prijevoj i nastavljamo dalje misleći da je uspon počeo. Prolazimo Brusio i na usponu osjećam da se događa nešto s prednjom gumom. Vide se posljedice onog brzog fixa gume i papira kojeg sam stavio između vanjske gume i zračnice – papir je razrezao zračnicu. Krpam to na brzinu sa silikonskim naljepnicama i pumpam, no ne može se to baš napumpati koliko bi trebalo.

Vruće je za popizd*ti, od kiše niti k a nismo se namazali, vani ga prži – 37°C. Dolazimo do mjesta Miralago – jezero, lagani vjetar i smanjuje malo tu vrućinu, San Carlo i tek sad počinje uspon na Berninu. Cesta kojoj nema kraja. Lagano je putem počela kiša, no na svu sreću nije se zadržalo.

Pogled koji tu imamo je prekrasan, svakim metrom kojim se dižemo gore, otvara se bolji pogled. Kratku pauzu radimo kod jednog restorana ( 10 km još do vrha) gdje točimo vodu. Nastavljamo dalje, red serpentina, red ravne ceste, opet kratka pauza na klupici za uživanje u pogledu i malo nismo bili svoji, pa smo uzeli Snickers 😀

Dolazimo do križanja, lijevo St. Moritz, desno Livigno. Još uvijek pedaliramo u nadi da smo na Bernina pass 🙂 Na dva mjesta bili su radovi, no prohodna je cesta. Zadnji red serpentina s vjetrom u prsa i 10% nagiba i dolazimo na vrh Forcola di Livigno. Tu smo tek skužili da smo htjeli odraditi Bernina pass da smo morali nastaviti prema St. Moritzu i vratiti se nazad. Ali nema veze, nismo gotovi s prijevojima za danas, a i nema se smisla siliti danas ovo je Recovery ride…

Spuštamo se u Livigno, pazim na spustevima, nisam siguran bude li moje krpanje izdržalo ( pošto se radi o prednjem kotaču, a na spustu imam veliku brzinu i zavoje ). cca 17 sati je, radimo kratku pauzu. Restorani ovdje također rade dvokratno i nalazimo neki koji priprema sendviče. Malo smo potrošeni, ne nabijamo tempo, ali ipak imamo dosta kilometara od prethodnih dana, kao i visinaca.

Čekaju nas još dva zuba prije Bormia. Eira i Foscango Pass, oba nam dodaju ukupno cca 800 m visinske 😀 Nastavljamo punih baterija i napadamo Eiru, 6 km uspona na 2200 m 7% prosjek, ide ok, slijedi nam brutalno dobar spust i cca 5 km uspona na Foscango.

Odmah na početku spusta nalazi se neko jezero, ali izgubio sam malo volju za slikanjem. U trenu kad se sunce sakrije, temperatura je dosta niska i friško je na spustevima, tako nam je bilo skoro na cijelom spustu do Bormia.

No, ne odustajemo, gazimo zadnje kilometre da malo dignemo prosjek 😀

Plan da odemo do saune propada, jer smo stigli taman na večeru. Pokušavamo ostaviti odjeću na pranju i radi neka druga žena i ne želi uzeti jer to nikako ne može biti do sutra oprano i posušeno…

 

Srijeda ( 03. srpnja )

Zadnje jutro u hotelu, budimo se, odlazimo na doručak, pakiramo stvari i plan je da idemo autom do Arabbe kako bi odvozili mali krug Maratone. Za danas su najavili potop i dosta smo usporeni, ne vozi nam se po kiši, pogotovo ne u Alpama kad imaš više prijevoja pa se moraš mokar spuštati.

Put nas vodi preko Stelvia, nije nam ga bilo dosta – 4 puta biciklom i jednom autom :), Prato, Gargazon, Merano, Brunico – sve poznata ruta, tud smo biciklirali 2015. godine. Nakon Bolzana, skidamo se s kratkog dijela autoceste i malo nas zeznula navigacija, dosta specifičan detalj na cesti, odvajanje cesta u tunelu i nisam dobro procjenio, gmaps nije povećao i skrenuli smo krivo. Umjesto u smjeru Brixena, mi idemo opet u planine. Dodali smo si još jedan prijevoj kojeg ćemo odraditi autom. Kratku pauzu za točenje i kavu radimo u mjestu Fiě allo Sciliar, dućana nismo našli 😀 Nastavljamo dalje i dolazimo do vrha prijevoja Pinei. Na spustu stajemo u DeSpar kupujemo “materijal” za sendviče ( kamen od peciva 🙂 ). Tu nam lagano počinje kiša a čekaju nas još dva prijevoja – Gardena i Campolongo. Oko 15 sati stižemo u Arabbu, vani lije, uzimamo samo nužne stvari i prijavljujemo se na smještaj.

Soba je bila ok, sadržaj u Arabbi i nije baš nešto. Corvara je, s druge strane Campolonga, puno življe mjesto. Odlučujemo da ne vozimo ništa i da ovaj dan iskoristimo za odmor.

Četvrtak ( 04. srpnja )

Dosta odmora… idemo voziti, nismo došli ležati, danas je u planu veliki krug Maratone. Izlazimo iz Apartmana, lagano frižider vani, no, moramo krenuti čim ranije, jer su spominjali neku kišu popodne. Kako smo smješteni u Arabbi, a želimo voziti sve u “dobrom” smjeru, prvi nam je na jelovniku Passo Giau, do njega imamo spust i dva manja hupsera, stajemo na jednom vidikovcu za kratku pauzu za fotkanje.

Putem smo vidjeli dosta rampi (otvorenih) na kojima je pisalo da postoji opasnost od lavina. Nažalost uzele su danak i porušile dosta drva u okolici – ne znam koliko bude to vidljivo na slikama, ali scene iz daljine izgledaju kao da je netko uzeo paket čačkalica i prosuo to na zemlju…

Uspon na Giau je danas najteže kaj imamo u planu – 10km s prosječnim nagibom 9.3% i maksimalnim 15%. Prvi dio uspona je najgori, no savladavamo to bez nekih prevelikih problema. Putem srećemo ekipu koja je bila smještena u istom hotelu gdje smo i mi bili u Bormio. Pokušavam s jednim likom u razgovor, a on samo “Si, si, si” i umire 😀

Na vrhu se nismo previše zadržavali jer su počeli neki oblaci. Par fotki, windstopper i krećemo na spust. Cesta je u super stanju i dosta brzo jurimo. Spuštamo se do Pocola i krećemo na naš sljedeći uspon – Falzarego. To ide lagano, 11.5 km dugi s prosječnim nagibom od 5.8% doslovce ravnica 🙂

Imamo i sunca, toplije je dosta, pogled je odličan i to nas sve motivira za vrijeme uspona. Kod prijevoja radimo kratku pauzu i nastavljamo dalje na Valparolu, par sto metara u visinu, nekih kilometar od Falzarega i odradili 3 prijevoja od 4 planiranih 🙂

Spust je ovdje još bolji nego s Giau, cesta je na mjestima na novo asflatirana i bike se dosta dobro drži po zavojima. Na pola spusta stajemo u restoranu kako bi natočili vodu i nastavljamo u smjeru La Ville. Tu lovimo neku grupu biciklista koji masovno koče po zavojima. Ne odgovara mi to, jer sam zaboravio poštelati kočnice ( mehanički diskovi ) i bojim se da bi moglo možda doći do toga da mi zakoči predni ili stražnji kotač – pakne su bile naknap i postojala je mogućnost da disk zapne za čeljust.

Dolaskom u Corvaru radimo dvije pauze, prvo stajemo u Šparu da uzmemo nešto za pojesti i stajemo na kavi, prije samog uspona na Camopolongo. Na kavi gledamo kako imamo dobro vrijeme, potencijalnih još par sati bez kiše i razmišljamo kako bi mogli odvoziti i mali krug Maratone kojeg smo planirali odvoziti jučer. Vozimo Campolongo, spuštamo se u Arabbu i krećemo na Pordoi, bez rute i napamet 🙂

Uspon na Pordoi je dužine 9.2 km uz prosječni nagib od 6.9%. Dosta je žičara uz cestu koje voze na okolne vrhove, puno se ljudi rekreira u prirodi – planinare ili kao i mi – bicikliraju. Serpentina za serpentinom, izvor vode putem, kratka pauza i dolazimo na vrh.

Kratku pauzu koristimo kako bi kupili koji suvenir i spuštamo se prema Sella Rondi. Spust je malo zeznuti, na mjestima je popucana cesta i ima kamenčića i treba oprezno kroz zavoje.

Uspon na Sellu je najteži na ovom malom krugu dužine 5.5km i 7.9% nagiba. Tu nam počinje lagano kiša, no na našu sreću se ne zadržava.

Na vrhu dosta puše, točimo vodu i nastavljamo na Gardenu koja je najlakša na tom krugu – 5.8km i 4.3% nagib.

Slijedi nam spust u Corvaru, na mjestima nova cesta, no malo su šeprtljavo to asfaltirali, sve je puno valova i par puta zna malo katapultirati u zavoju.

Za kraj nam ostaje ponoviti Campolongo i vratiti se u smještaj. Na usponu je, uz cestu, bilo stado ovaca i jedna mala je malo zalutala, tj. odvojila se od stada, došla do nas i “požalila” se da ne može naći stado. Pomogli smo joj navodeći je u dobrom smjeru 🙂

Nakon tuširanja, otišli smo pojesti nešto konkretno u restoran u sklopu hotela Pordoi (Arabba).

Dogovaramo pranje stvari kako bi imali sve spremno za sutrašnju vožnju (dodatnih 8€).

 

Petak ( 05. srpnja )

Budimo se ranije, pakiramo stvari i oko 7:30 odlazimo na doručak nakon kojeg je plan da krenemo prema Austriji – Heiligenblut. Navigacija nas vodi na Falzarego, no ipak, mi odlučujemo da idemo kroz Corvaru i prema Brunicu. Na par mjesta imali smo radove, no tu nismo gubili nešto puno vremena. Od Brunica pa sve do Lienza vozimo istom rutom kojom smo putovali za Švicarsku – fora je kad se prisjetiš mjesta kojima smo prolazili pred 4 godine.
Prije Lienza radimo kratku pauzu gdje se nalazimo s Kristinom i Boštjanom koji sa svojom ekipom putuju na Maratonu ( održavala se u nedjelju ).

Kratka pauza u Billi u Lienzu i nastavljamo preko nekih bregi prema Heiligenblutu, ukupno 150km cca 4h ( niti da smo išli biciklom 😀 ).

Čeka nas spremna soba, ostavljamo stvari, oblačimo biciklističko i krećemo, puni entuzijazma, na Grossglockner. Plan je doći na vrh, odraditi Edelweissspitze i Kaiser-Franz-Josefs-Hohe.

No, već na početku, prvi šamar, 12% uspon. Moram priznati da je ovo jedina ruta koju nisam proučio prije puta, naklikao, bez istraživanja kakav je nagib. Znali smo samo ukupnu kilometražu i visinske, koji nisu tako lijepo izgledali – 65km 2600m visinske.

No, tu smo, nemamo sad kaj gledati, treba odvoziti. Dosta sporo napredujemo po pitanju udaljenosti,dok se visinci skupljaju ko ludi. Opet ista priča, svakom serpentinom otvara se novi – bolji pogled.

Dolazimo do naplate, mi tu prolazimo (ima posebna rampa za bicikliste) i nastavljamo dalje s usponom. Vrijeme nam je  tak tak. Ima oblaka, ima sunca, ali nije nešto previše toplo. Nakon naplatnih dolazimo do rotora gdje skrećemo prema Fuscher Torl.

I dalje imamo 12% veselimo se svakoj serpentini jer tu nagib padne na 8% i onda je osjećaj ravnice.

Jako sporo nižemo kilometre i stajemo na jednom mjestu gdje radimo kratku pauzu.Dolazimo do te najviše točke i počinje spust, a mi još nismo na Fuscher Torlu. Pogledam profil i vidim da imamo još dva spusta i dva uspona do tog vrha.

Puše i temperatura dosta brzo pada, 16°C, da bi na samom vrhu kod restorana imali 13°C. Radimo kratku pauzu, odustajemo od Edelweissspitze zbog toga jer su kockice u duljini od 2 km.

U restoranu rade sve ljudi iz naše okolice. Konobar koji gore radi je iz Križevaca, žena mu je iz Kalnika, njegovi roditelji i bratić su također gore. Vele da nema radnog vremena, otvoriš ujutro i radiš sve do kad je lijepo vrijeme, nekad zatvore ranije, ali većinom su duže. Kratko smo popričali i krećemo nazad.

Spust (ako to tak možemo nazvati, jer imamo dva uspona do pravog spusta 🙂 ) požurujemo zbog oblaka koji su se počeli slagati. Radimo par kraćih pauza kako bi dali malo oduška kočnicama koje su se ovaj put dosta grijale.

Dolazimo do rotora i trebali bi desno na drugi vrh, no nemamo volje – sprema se kiša, vjetar puše, “ubio” nas uspon i odlučujemo to preskočiti i ostaviti za druge prigode. Vraćamo se nazad u apartman i plan je odmoriti jer nas sutra čeka povratak doma. 

Večer smo iskoristili za šetnju po mjestu večeru i pakiranje stvari.

 

Nakon doručka krećemo prema doma – 417km i cca  6:30 sati vožnje.

Brojke

• 6 dana na biciklu
• 525 km, 16100m uspona
• hrpa prijevoja: 4x Stelvio, Torri di Fraele, Mortirolo, Fascagno, Forcola, Eira, Giau, Falzarego, Valparola, 2x Campolongo,  Pordoi, Sella, Gardena, Grossglockner

 

Dosta je duži opis, ali teško je to skratiti, nadam se da sam vam uspio približiti naš doživljaj.