Subota, oko 5:20 zvoni alarm i vrijeme je za buđenje. Cijeli tjedan je katastrofa vrijeme, više manje je svaku noć padala pada kiša, terasa standardno i to jutro mokra, tmurno nebo – vrijeme baš i ne obećava.
Spremamo se, ali nekao usporeno, 6:10, mi tek na pola spremanja, a Aleksandar dolazi kroz 10 minuta po nas. Požurujemo malo i spuštamo se s kašnjenjem od 10 min u tom trenu kad smo manevrirali sa stvarima i biciklima zove druga ekipa da su zaspali i da budu kasnili.
Aleksandar, Andrea i ja krećemo prema Trojanama, gdje je dogovor da se svi nađemo. Jurica je već na putu, ostatak ekipe – Bruno i Nenad kreću u smjeru Murskog Središća pokupiti Kristinu i kroz Maribor do Trojana.
Putem nas je lijepo prala kiša putem i malo se ekipa poljuljala s mislima da bi i u Ljubljani mogla biti kiša. Zovu nas da stanemo na prvom odmaralištu kako bi se dogovorili za dalje. Bili smo malo oštri i rekli da nema smisla, bili su 20 minuta iza nas, a svi u startu kasnimo u Trojane i dodatno stajanje i njihovo potencijalno okretanje prema doma bi nama dodalo 20min. Nastavljamo u smjeru Trojana, putem svi pratimo radare i puteve kišnih oblaka i sve nam to govori kako se bude to razišlo i ne bude kiše.
Do Trojana se smirilo, ali i dalje je lagano padalo. Situaciju su spasile dvije ekipe biciklista, jedni koji su se spremali na bicikle i drugi koji su od nekud stigli. 🙂 Napravili smo kratku pauzu i svi krećemo u smjeru Dobrove gdje smo planirali start.
Polhograjski dolomiti
Približavanje Ljubljani donosi nam sve bolje i bolje vrijeme, parkiramo kod EuroGarden dućana, malo prije Dobrove, pripremamo bicikle te još jedna brzinska kava u kafiću preko puta. Taman nam se pridružuje i Filip i krećemo s vožnjom 🙂
Rutu je režirao Aleksandar uz male korekcije od strane Filipa, kojemu je to domaći teren 🙂
Krećemo u smjeru Dobrove gdje se odvajamo prema Brezju. Ono kratko sunce koje smo imali na startu zamjenjuju oblaci i pokoja kap kiše, no, nismo od šećera, vozimo dalje.
Nakon 15km u mjestu Vrzdenec počinje nam kratki hupser (4km i 200mnv).
Na vrh dolazimo raspareni i počinjemo se spuštati s ciljem da se budemo polovili dolje niže, no ruta nas nedaleko od vrha vodi u smjeru Polhov Gradeca. Dio ekipe je produžio ravno, no na svu sreću nisu daleko došli pa smo se brzo svi polovili i krenuli zacrtanom rutom. Prvi dio super i onda odjednom makadam :O nismo na to računali, ali nemamo druge nego voziti po tome – red makadama, red asfalta i konačno opet asfalt.
Vozimo po kotlini, nekoliko puta prošli smo rijeku/potok – Mala Voda i dolazimo u Polhov Gradec. Nismo se tu zadržavali, nastavili smo dalje. Zanimljivo je da smo na jednom dijelu cesta vodi kroz stari grad – Blagajev grad.
Završava vožnja po ravnome i napadamo prvi duži uspon ( cca 15km ) penjemo se na nekih 760mnv. Ovaj put vozimo uz rijeku/potok Božna. Oko nas netaknuta priroda, svakim novim zavojem otvara se sve ljepši pogled. Tu i tamo prođemo pokraj koje kuće i pašnjaka. Prometa skoro da i nema.
Na samom kraju uspona nalazi se crkva. Radimo kratku pauzu – slikanje, windstoperi i krećemo se spuštati. Na spustu nas je dočekala mokra cesta i pristupamo oprezno, na kraju samog spusta par oštrih zavoja i strmiji dio. Dolazimo u mjesto – Suhi dol – kojeg mi nismo imali 🙂
I dalje imamo tendenciju spusta do mjesta Gorenja Vas. U totalu 55km iza nas i radimo pauzu za kavu uz par lovačkih 🙂 Trgovina pokraj kafića je, nažalost bila zatvorena, a planirao sam nešto konkretno pojesti. Vidjeli malo dalje tablu Mercator – Bruno i ja skočili na brzinu, no izbor pekarskih proizvoda je bio loš – sami klipići.
Krećemo dalje, imamo još dosta toga za odvoziti. Duža pauza i malo je teže krenuti. Jedan dio samo na glavnoj cesti i bila je dosta prometna, automobili, kamioni. Na našu sreću ubrzo se odvajamo desno u smjeru Kopačnice.
Sporedna cesta i opet, pogađate? Novi uspon 😀 ( s 400 mnv na 1003mnv ). Ne znam kaj bi tu napisao, stavim sve slike koje imam i pogledajte i uživajte u njima. Jer ovo je jednostavno teško opisati. Dugi uspon, ali uz ovakve prizore to nam je bio mačji kašalj. Prvo mjesto poslije Kopačnice bila nam je Leskovica nakon koje smo imali kratki spust i ponovno uspon koji nas vodi do mjesta Davča ( granica Skofje Loke i Idrije )
Spust me ovaj put ostavio bez teksta. Na prvom je dijelu bila malo lošija cesta, no to je sve isparilo nakon ostatka spusta – vozimo uz Davšču, svako malo mini slapovi, jedan brutalan kanjon kroz kojeg smo prošli. Radimo kratku pauzu na ušću rijeke Davšče i Selške Sore. Počelo opet lagano sliniti – tu i tamo koja kapljica i to nas požuruje u smjeru Železnika.
Selca, Dolenja Vas, Praportno i dolazimo u Škofju Loku. Ova je cesta bila malo prometnija, nije baš ni sunca bilo, ali odvozili. Radimo kratku pauzu u kafiću kojeg je preporučio Filip.
Filip nam je ispričao priču o grbu Skofje Loke. Nismo na prvu to primijetili, nego nam je on skrenuo pažnju. U sredini grba nalazi se crnac s krunom. legenda kaže da je Abraham, zemljišni vlasnik sa svojim slugom putovao po Poljanskoj dolini i da su naletjeli na medvjeda. Abraham je stao, a sluga ubio medvjeda lukom i strijelom. U znak zahvalnosti što mu je spasio život, Abraham je dao u grb nacrtati glavu crnca.
Zadržali smo se tu dosta, imali u planu još jedan uspon – mislim da na Lubnik ( nisam 100% siguran ) no, preskačemo to i idemo na Katarinu. Da, nas osmero, odlučili smo i idemo zgaziti Katarinu 😀 za vas koji ne znate, Katarina je jedan lijepi uspon dužine 2.5km i prosječnog nagiba 10% i to nam nije bilo dovoljno, pa smo odlučili još otići i na vidikovac – prekrasnih 13+ %
Spust s Katarine prošao je čist ok, iako je cesta u jako lošem stanju. Uslijedilo nam još par ravnih kilometara i završavamo vožnju. Dio ekipe doma a Aleksandar, Andrea i ja nastavljamo autom do Kranjske Gore gdje stižemo oko 20h. Smješteni smo u Hub apartmanu – imamo i saunu!!!!! No, treba obaviti tuširanje i nešto pojesti da preživimo sutrašnji dan.
Prazno mjesto, dosta toga zatvoreno, odlazimo u Gostilnu Bor na večeru – pizza/lignje i pivo/sprite 🙂
Kroz i oko Triglava
Nedjelja je, 8h prekrasno jutro u Kranjskoj Gori, mokra cesta, nema sunca, ne radi ni jedan dućan, pekarna. Aleksandar standard sa sobom nosi žitarice za doručak, mi ovaj put nismo ništa uzeli za jesti, računali na dućan, no ovaj put banana – izvisili. Spremamo se do grada na kombinaciju kava – kroasan. To je ok, ali nažalost nedovoljno za krenuti. Izgledalo je sve kao da budemo natašte vozili Vršič 😀
Saznajemo da se otvara Lačni Kekec i Andrea i ja odlazimo tamo nešto pojesti.
Vraćamo se u apartman i razvlačimo se, nikako se spremiti i krenuti. Polazak nam je tek oko 11h a čeka nas paprenih 200km krug, bez ikakve mogućnosti kraćenja. Već po izlasku iz Kranjske Gore, vrijeme nije baš obećavalo. Prve kapi kiše počele negdje na trećini uspona na Vršič. Aleksandar je naprijed, Andrea i ja malo iza. Mi imamo iskustvo Vršiča po paprenom pljusku – iz davne 2016. godine kada smo na jedan dan došli odvoziti samo uspon na Vršič.
Izbora baš i nemamo i nastavljamo dalje. 24 serpentine na usponu, 26 komada na spustu. Nagib varira dosta i ima dva malo paprenija dijela, no vozimo svatko svojim tempom i ide ok.
Izgleda da budemo napravili PR ( personal best ) na usponu – uspon ispod 1h. Približavamo se vrhu i na onoj zadnjoj ravnini ga puše da to nije normalno. Friško je – 10°C na vrhu. Radimo kratku pauzu za slikanje i krećemo sa spuštanjem u Trentu.
Cesta nam je više manje poznata, vozimo tud barem jednom godišnje. Ovaj put spust nam kvari mokra cesta zbog koje moramo opreznije po zavojima. Pred kraj spusta cesta je bila puna vode koju su kotači dizali gore i kvalitetno nam namočili leđa, na svu sreću ne i tenisice. Ne pada, ali cesta je na dilovima mokra i bez trunke sunca jurimo dolinom Soče.
Obično se na ovoj dionici znamo zadržati malo duže, ali ovaj puta nam je cilj to samo proletjeti čim brže – lovimo vrijeme, ganjamo prosjek ( da završimo u neko normalno vrijeme ). Prilikom planiranja rute uzeo sam si vremena i istražio malo okolicu kuda smo planirali voziti. Puno je stvari koje se mogu vidjeti i najgore je kad prođeš nekud, a ni ne znaš da si bio blizu nečeg zanimljivog ili full poznatog. Sad to istraživanje pada u vodu, dolaskom u Bovec radimo kratku pauzu u pekari ( radiiiiii ), natočimo vodu u centru i nastavljamo dalje prema Kobarida.
Tendencija nam je spusta s vjetrom u? Prsa, naravno 🙂 Nekoliko kilometara iza Boveca prije mjesta Žaga, otvara nam se pogled prema slapu Boka.
Vidio sam na karti da nam je u blizini Napoleonov most kod Kobarida, no nije nam baš usput i preskačemo odlazak do njega. Tu smo imali odličan spust i propustili slikanje.
Po izlasku iz Kobarida, stajemo poslikati Crkvu Sv. Antuna Padovanskog. Gledao sam to isto prilikom istraživanja i dosta zanimljivo izgleda, pogotovo na slikama iz drona, no vremena za razgledavanje nemamo – neki drugi put.
Opet imamo tu i tamo koju kap kiše koja nam ubija volju za vožnjom. Prvo sljedeće veće mjesto nam je Tolmin gdje planiramo kraću pauzu.
Ruta nas ne vodi kroz centar i ubrzo ispadamo iz mjesta, a nismo vidjeli kafić putem, osim na autobusnoj (to nam nije bilo volja stati). Znam da imamo još jedno mjesto – Most na Soči, prije odvajanja prema Podbrdu. Nastavljamo dalje u nadi za nekim kafićem i pauzom 🙂
Prije samog mjesta vozimo uz jezero – možda je i super da imamo ovakvo vrijeme, jer pitanje kako bi to sve ispalo da je pržilo i da je bilo recimo 28°C. Stajemo u jednom kafiću i radimo kratku pauzu. Kalkuliramo, nemamo puno visinske, nismo na pola rute, inicijalno bi trebali imati preko 3000mnv. Znači da nas u nastavku očekuje veselje – zaključujemo.
Krećemo dalje, prolazimo kraj Spomenika I Svjetskom ratu, zatim vijadukta Bača i bunkera na istom vijaduktu – kažem vam, zanimljiv je ovaj kraj i treba vremena da se sve prođe i vidi 🙂
Pozdravljamo se sa Sočom i uz Baču nastavljamo prema Podbrdu. Odmah na prvu vidimo da vozimo sporednom cestom, tu i tamo malo lošije stanje, ali na usponu to i nije neki problem.
Kneža, Koritnica, Hudajužna i penjemo se do Podbrda i konačno Petrovo Brdo.
Put nas vodi u smjeru Bohinjke Bistrice, ali preko Bohinjskog sedla ( taj dio rute više nisam istraživao, tu je bio cilj najkraćim putem doći do Kranjske Gore. Nismo baš nešto vidjeli prirode tu, vozili ili po šumi ili po nekom nepreglednom dijelu, ukupno 20km uspona, na mjestima preko 10% i već nam je bilo dosta penjanja.
Ovaj spust je bio super, pregledna cesta, blagi zavoji, par oštrijih pred samu Bohinjsku Bistricu. Dolazimo tamo dosta kasno i moramo požuriti prema nazad. Tu se već malo osjeća umor, noge se žale, konkretno stopala i radim pauzu i luftam ih 🙂 Primijetio sam na zadnjih par vožnji da prejako zategnem tenisice i nakon par sati se to počinje osjećati.
Nastavljamo dalje u smjeru Bleda, prolazimo kroz Bohinjsku Bistricu, Log v Bohinju i tu nam negdje počinje opet padati kiša. Nije prestrašno, ali ono, ne treba nam još sad kiše…
Gazimo dalje prema Bledu, par laganih hupsera i stižemo na jezero. Vidimo u daljini prema Kranjskoj Gori da je vedrije i da bi mogli imati još nešto i sunca 🙂
Kratku pauzu radimo u restoranu Park – sjedimo prvi red do mora, to nam govore i cijene koje imamo 😀 – kombinacija kava i kolač i nastavljamo prema suncu 😀 – u smjeru Jesenica i Kranjske Gore.
Ovdje vozimo sporednom cestom povrh Jesenica koja u jednom trenu postaje biciklistička staza i tako sve do Kranjske Gore. Na stazi imamo par kratkih, ali slatkih hupserčića – 15 i 17% prolazimo Mojstranu i sunce već polagano zalazi.
U Kranjsku Goru stižemo oko 20:30, tuširanje i odlazak u grad nešto staviti u kljun.
Predil i nazad
Ponedjeljak je, produžili još jedan dan, pošto je kod nas bio neradni. Inicijalni plan je bio da se odmorimo i krenemo doma, no to smo u hodu promijenili i dodali odlazak na Mangart. Dosta smo neodlučni i onak li-la za krenuti. Ovaj puta dućani rade, kupujemo namirnice za doručak, spremamo se i krećemo. Za razliku od prethodnog dana vani imamo vjetar i sunce od ranog jutra 🙂
Biciklističkom stazom kroz Rateče dolazimo u Italiju i Tarvisio i krećemo u smjeru Predila. Ide mi ok, ali ne osjećam se baš najbolje, teško se natjerati da vrtim pedale.
Prolazimo kroz Predil, rudnički grad – već neko vrijeme rade nešto, ali ništa se ne nadzire uz tu cestu. Poslije tog mjesta počinje uspon na prijevoj Predil – 1156 mnv – par serpentina, jedan tunel ( bez osvjetljenja ) i na vrhu smo.
Po planu, trebali bi nastaviti prema Mangartu, jedan dio spuštanja i 10km uspona na Mangart. Ne da mi se, umoran, bez volje i velim da ne planiram na Mangart, Andrei se isto nije išlo, Aleksandar je za uspon na Mangart. Dogovaramo se da Aleksandar nastavi, a da se Andrea i ja vratimo u apartman.
U povratku stajemo na jezeru Lago del Predil – uživamo u pogledu na jezero i planinama iza.
U povratku imamo vjetar u prsa i tendenciju spusta i treba dobro vrtjeti pedale da bi održavali brzinu 🙂 Istom rutom vraćamo se u Kranjsku Goru i spremamo stvari za povratak doma.
Kroz sat vremena dolazi i Aleksandar, spremanje stvari i krećemo prema doma.
