Dogovori su počeli odmah po završetku Fleche Croatie, počeli smo gledati koji su breveti sljedeći i prvi na redu bio je Otočac. Organizator je Sinša Babić – definitivno jedna korisna informacija, jer Siniša ima dobre aseve u rukavu 🙂
Obično se kroz tjedan budimo oko 6 sati, a na dane kada ne radimo, još i ranije – postala nam je to praksa u zadnje vrijeme. U petak pripremamo sve stvari i pripremamo budilicu na 2:50 😀 Kao i obično, to jutro dolazi puno prebrzo, no nemamo izbora, ustajemo, jutarnji ritual – kava, doručak, finalna provjera stvari i Aleksandar dolazi oko 4 sata ujutro po nas, natovarimo bicikle, stvari i krećemo u smjeru Otočca.
Padala je kiša kroz noć i cesta je bila dosta mokra na mjestima i kako se putem danilo, bilo je dosta oblačno i friško. Vrijeme nije bilo nešto obećavajuće. Radimo kratku pauzu na odmorištu Brinje ( kava, wc ) i ubrzo nakon toga stižemo u Otočac. Oko 6:30 dolazimo do Bistroa “Ribič”, pripremamo bicikle i čekamo da se otvori. Dogovoreno otvaranje bilo je u 7:30 kaj je možda malo prekasno s obzirom da brevet starta u 8 i teško da možeš u miru popiti kavu. Otvoren je tek u 7:40, tako da od kave na startu nije bilo ništa 🙂
Okupilo nas se oko 70ak i u 8 sati krećemo prema prvoj kontrolnoj točci – Caffe bar Pušina (Melnice) cca 27 kilometara od starta. Grupa je na početku krenula dosta jako, fulala skretanje s glavne ceste, no to smo brzo popravili i nastavljamo po zacrtanoj ruti kroz Hrvatsko polje. Kako smo se maknuli s glavne ceste i vozimo po sporednim, takvo je i stanje cesta – dosta radova, dosta rupa i bilo je i dosta bušenja na potezu do prve kontrolne. Taj dio smo prošli bezbolno i nakon kratkog uspona stižemo na prvu kontrolnu točku gdje smo se trebali poslikati.
Ne zadržavamo se tu previše i krećemo dalje, jedan kratki dio po glavnoj cesti prema Žutoj Lokvi i Brinju, gdje se opet mičemo s glavne ceste i vozimo do druge kontrolne točke – Farma junadi Vodoteč – uska cesta, malo hupsera i nakon 19km od prve kontrolne dolazimo do farme, opet slikanje i krećemo dalje u smjeru Jezerana.
Slijedi nam uspon na Malu Kapelu, tu svatko uzima svoj tempo i napada uspon u duljini 8km – na vrhu se čekamo i kreće prekrasan spust kojeg su tu i tamo kvarili jaki bočni naleti vjetra. Nisam se osvrnuo tu na vrijeme. Krenuli smo po dosta niskoj temperaturi i bez sunca, na spustevima je bilo dosta svježe 🙂
Prije Josipdola odvajamo se na neku sporednu cestu koja prolazi kroz mjesto Modruš. Zanimljivo je bilo vidjeti stanovnike koji uređuju područje oko ceste. Mislim da je bilo cca tridesetak ljudi svih naraštaja – košenje, prikupljanje trave, rezanje razraslog žbunja – svakako nešto što se kod nas ne vidi baš često. Uspon je bilo relativno lako odraditi, no uslijedio nam je dosta strmi, zavojiti i loš spust gdje Andrea i ja malo gubimo grupu. Dolazimo u Ogulinsko Zagorje i malo dižemo tempo da dostignemo prvu grupu. Prolazimo pored poznatog jezera – Sabljaci. Imao sam prilike vidjeti na netu slike, pa sam odmah prepoznao o kojem je jezeru riječ. Tu stižemo grupu i dolazimo do treće kontrolne točke – Restoran Ive – Sabljak selo. Kratka pauza i napadamo u smjeru četvrte kontrolne točke do koje imamo ni više ni manje nego 97 km.
Oštarije, Josipdol, Latin, vrtimo kilometre i konačno da smo se malo osvjestili i rekli, pa nismo na utrci, mogli bi stati malo na kavi, pojesti nešto i nastaviti dalje. Dolazimo u mjesto Plaški – malo selo, tri kafića 🙂 Biramo onaj srednji, vidimo u blizini pekaru i radimo kratku pauzu. U međuvremenu dostiže nas Max i pridružuje se pauzi.
115 km u nogama još cca 88 do kraja. Nakon ove pauze, lakše je krenuti dalje, barem meni, malo odmorniji i nastavljamo skoro pa istim tempom kojeg smo imali. Poslije mjesta Begovac odvajamo se desno prema mjestu Dabar, čeka nas dugi uspon ( isto cca 8km ) s ne tako strmim dijelovima. Opet to vozimo svojim tempom, tu imamo i sunca i lakše je voziti.
Dosta lijepa priroda, no zagađena je, ne smećem, već minama – svako malo tabla, oprez mine / minsko polje. Možda je i to razlog zašto je pripra toliko očuvana, jer ljudi ne mogu ulaziti unutra, mislim mogu, no treba imati sreće i ne nagaziti na minu.
Nakon uspona slijedi nam spust koji nas vodi u Dabar. Zaustavio sam se kratko na spustu kako bi poslikao konje koji su bili uz cestu. Radimo kratku pauzu da natočimo vodu na izvoru Crevarak. uživamo u pogledu i nastavljamo na sljedeći uspon dužine 5km. Na spustu koji slijedi imamo odličnu cestu i doslovce klizimo prema dolje. Po spuštanju, dolazi Max do mene i govori da se ovo područje zove Lički Bermudski trokut i da svake godine nestane minimalno 12 ljudi 🙂 Mi smo imali sreće da nismo bili dio te statistike i nastavljamo dalje po zacrtanoj ruti.
Dolazimo u mjesto Škare i tu cesta počinje biti katastrofa, nema mjesta gdje nema nekakve zakrpe ili rupe i dosta je teško voziti takvom cestom. Počinje mi tu trnuti lijevo stopalo i malo se javljati nelagoda na bajku. Razmišljam što mogu napraviti, gdje sam pogriješio u startu, jer mi inače ne trnu stopala. Otpustio sam malo cipele, no nije baš pomoglo, nastavljam voziti, tu i tamo otpadnem od grupe, vozimo s vjetrom u prsa, pa se borim još i s njime i tako više manje sve do Zalužnice, gdje konačno dolazimo na glavnu cestu i idemo u smjeru Sinaca i Vrela Gacke. Dosta je tu napuštenih kuća i ne izgleda da je lagodno živjeti – iako je priroda prekrasna.
Izgleda da je otpuštanje sprinterica pomoglo i noga se lagano vraća u normalu. Kako imamo ravnicu, tempo ne pada i držimo 35+ kmh. Prolazimo pokraj par vrila ( nisam zapamtio nazive ). Malo mi je tu bilo krivo jer smo proletili samo, nismo stali da poslikamo i razgledamo. Kontrolna točka bila je točno iznad samog Vrila Gacke – podvožnjak ispod pruge i mjesto Ramljani ( foto kontrolna ). Mislio sam da se vraćamo istim putem, no odmah po spuštanju skrećemo lijevo i zaobilazimo sva vrila koja smo prošli.
18 km imamo do Otočca i ne šparamo na tempu – postojani je 🙂 jedan dio po glavnoj i odvajamo se na neke sporedne ceste. Na svega 5 km prije kraja, Aleksandar buši gumi, stajemo, mijenjamo zračnicu i nastavljamo prema kraju. Dolaskom u bistro Ribič, raspremamo bicikle i naručujemo ručak/večeru 🙂
Max razmišlja o Ličkom Bermudskom trokutu 🙂
Ovaj brevet definitivno je bio jedno osvježenje jer je većina rute bila po sporednim cestama, koje vrlo vjerojatno nikad ne bih sam naklikao da radim neki krug u tom kraju. Nakon razmjene dojmova s breveta, krećemo u smjeru Novog Vinodolskog, gdje smo rezervirali smještaj kako se ne bi isti dan vraćali nazad, normalno odmorili i odvozili još nešto. Više o tome, dolje niže u nastavku 🙂
Novi Vinodolski
U Novi Vinodolski dolazimo oko 20 sati, smješteni smo u Hotelu Ruža. Tuširamo se i odlazimo nakratko do grada. Kraj je svibnja i komplet sve je zatvoreno – otvoren jedan kafić i sladoledar.
Nisam tam bil dugo i dosta se promijenil Novi. Uzeli smo sladoled i vraćamo se u hotel. Kako nismo imali definiranu rutu, naklikavamo neki krug koji bi mogli odvoziti, rutu usklađujemo s vremenskom prognozom.
Ujutro doručak u sklopu smještaja i krećemo na vožnju. Po izlasku iz hotela, imamo laganih 500m za zagrijavanje i počinje 23km veselja 😀 Krećemo u prema mjestu Breze gdje nam se svakom serpentinom otvara bolji pogled što u unutrašnost, što prema moru. Odvajamo se za Donji Zagon i Ledenice – kratki spust i uspon i opet spajamo na istu cestu.
Vrijeme se mijenja, na početku sunce i vruće, dok nakon mjesta Bater počinju neki oblaci i malo pada temperatura. Dolazimo do divljih konja – nalaze se na otvorenom prostoru, primjetili smo da su grupirani u skupine i tako se drže i kreću. Fascinantan je ovaj mužjak sa slike – kao da ga je netko isklesao. Nisu bili plašljivi, no nisu ni bili druželjubivi. Nakon kratke pauze krećemo u smjeru Fužina bez trunke sunca 🙂
Tu dionicu sam vozio u sklopu Breveta 400 Sv. Nedelja i prvi mi je dio full poznati, dok se skoro polovice te dionice ne sjećam ( očito su tu baterije na brevetu bile gotove i bio aktivan safe mod 😀 ).
Malo gore – dolje, čistina – šuma i dolazimo do prijevoja, nakon kojeg imamo spust, skoro pa autocesta 🙂 do Fužina. Kako lovimo lijepe kadrove, penjemo se nepotrebno ( čitaj, nije na ruti ) na uspon kako bi poslikali jezero i autocestu u daljini 🙂
Vrijeme malo varira i požuruje nas s pauze ( kava i pekara ). Lijepo ohlađeni napadamo uspon iz Fužina gdje nas na početku čeka 10+ % nagiba 🙂
Odradili smo taj uspon i prepuštamo se spustu u Hreljin, e to se zove spuuust – zavojit, strmi… imali smo tu malih zavrzlama, no prošlo je i nastavljamo u smjeru Crikvenice.
Nakon kratke pauze u Leutu u Crikvenici, nastavljamo dalje – Crikvenica, Selce, već nam je lagano dosta i jurimo nazad u hotel, pakiramo stvari i krećemo prema doma 🙂
Sve u svemu odlično iskorišten vikend 🙂